Gdje je brendiranje u RS?

Nedavno sam radio malo lično istraživanje o najpopularnijim brendovima u regionu (to je ovo područje koje se nekad zvalo Jugoslavija) i ustanovio da među najuspješnijima nema ni jednog iz Republike Srpske. Sad, nije me to toliko ni iznenadilo, iskreno nisam ni očekivao da će biti, ali me potaklo na razmišljanje zbog čega je to tako. Koji je razlog zbog kojeg Republika Srpska nema niti jedan svoj brend koji je poznat van njenih okvira? Ima nekoliko uspješnih priča i par proizvoda sa dugom tradicijom u koje potrošači imaju povjerenje i koji bi se mogli donekle smatrati uspješnima prema pravilima brendiranja, ali nijedan od od njih nije napravio ozbiljan posao van RS-a. Iskreno bih volio da me neko razuvjeri i dokaže mi da griješim i da sam zaboravio na neku uspješnu priču.

Opšta definicija kaže da je brend ime, izraz, dizajn, simbol ili neka druga karakteristika koja jedan proizvod čini drugačijim u odnosu na druge (American Marketing Association Dictionary).

Nektar pivo (iako je Banjalučka Pivara posljednjih godina znatno unaprijedila marketing) nije popularno van RS, Mtel nije generički brend Republike Srpske, banjalučki ćevap nije komercijalizovan u mjeri u kojoj bi trebao biti i ne može se smatrati brendom jer nema karatkeristike brenda. Ni jedan naš proizvod ne može ni približno parirati regionalnim liderima kao što su Moja Kravica, Dukat, Argeta, Cedevita, Violeta, Plazma, Vegeta, Jamnica i drugi, a da ne spominjem svjetske brendove koji su i kod nas popularni kao na primjer Milka, Nike, Coca-Cola ili Nes kafa.

Snaga brenda se mjeri kroz njegovu vrijednost. Coca-Coli mogu u jednoj noći izgorjeti ili nestati u poplavi sve fabrike, zalihe, objekti i vozila, ali kompanija će ipak preživjeti i brzo stati na noge jer posjeduje nematerijalnu vrijednost u vidu brenda. Slično je sa kompanijama Apple, Nike, P&G, BMW, Nestle, Unilever i mnogim drugim. Oni su davno shvatili da se izgradnja jakog brenda isplati puno više nego samo podizanje fabrika. Zato su mnogi od njih proizvodnju prepustili partnerima, a oni se bave marketingom, dizajnom i razvojem novih proizvoda i usluga.

Brendovi imaju svoje mjesto u percepciji potrošača, imaju svoje odane i lojalne kupce, otporniji su na krize i uglavnom spadaju u više cjenovne kategorije.

Brendovi ne nastaju slučajno, a brendiranje je odavno prestalo biti nepozanica i nešto što se dešava samo od sebe. Brendirati se mogu: proizvodi, kompanije, usluge, veb sajtovi, ustanove, događaji, ljudi, gradovi, regije, države. Svaka oblast ima svoje karakteristike, ali univerzalna pravila i metode brendiranja su ista.

Potencijal kod nas postoji. Ima i znanja koje nije dovoljno iskorišteno i stavljeno u pogon. Lično poznajem profesionalce koji imaju i znanje i iskustvo koje može robnu marku pretvoriti u brend, samo im treba dati pravu šansu. Neke od naših marki koje imaju dobar potencijal da postanu jaki brendovi su:

• Nektar pivo – potrebna mu je veća prisutnost van RS i jasnije diferenciranje u odnosu na konkurente iz Srbije kao što su Jelen i Lav;
• Vitinka/Vivia – slična situacija kao sa Nektar pivom;
• Centrum Trade – odličan primjer brendiranja u maloprodajnom segmentu, ali za sada geografski ograničen samo na banjalučku regiju;
• Moj Market – ista situacija kao i kod Centruma;
• Demo Fest – najviši stepen brendiranja kod nas. Demo Fest je prepoznatljiv u muzičkom biznisu u regionu. Potrebna mu je finansijska održivost i isplativost kako ne bi svake godine bilo upitno njegovo održavanje. Smatram da bi se ulaz morao naplaćivati, makar u revijalnom dijelu festivala. Primjer uspješnog brendiranja događaja u regionu je novosadski festival Exit;
• Vukoje – nekad porodični podrum vina, a sad ozbiljan proizvođač koji je na dobrom putu da postane jak brend, ali mu je potrebno ozbiljnije širenje van granica RS;
• Bubsi Beba – originalan projekat sa realnim potencijalom da postane uspješan brend ukoliko se bude razvijao na pravi način.