Friday, February 23, 2018

295 poginulih i 10.000 povrijeđenih

295 poginulih i 10000 povrijeđenih. To vam je crna statistika saobraćajnih nesreća u BiH u 2017. godini. Skoro pa jedna poginula osoba dnevno. Od ovog broja u Republici Srpskoj smrtno je nastradalo 114 osoba, povrijeđeno je 3187 u 9637 saobraćajnih nesreća. 
Evo, aktuelni nam se predsjednik javno hvali i ponosi kako počesto vozi 200 km/h, a policija mu ne smije ništa. U Hrvatskoj su ga presreli i morao je platiti visoku kaznu, valjda zato što tamo mrze Srbe, a poslije plaćanja kazne su nastavili voziti po starom. Ali dohakaće on njima, sagradiće autoput do Bijeljine pa će voziti 300 km/h. I niko mu neće smjeti ništa. 
Za to vrijeme dva domišljata ministra su smislila privatno-javni poslovni model gdje će uz pomoć stotinjak kamera sa radarom globiti građane za vožnju od 51 km/h tamo gdje je dozvoljeno 40 km/h i na taj način za deset godina sliti 100-tinjak miliona maraka na račune vrlo sumnjivih privatnih kompanija.
U međuvremenu je u Banjaluci na pješačkom prelazu neko automobilom udario ženu i pobjegao. Žena je teško povrijeđena. Bilo je zeleno svjetlo za pješake. To nije prvi takav slučaj, nažalost imali smo ih više zadnjih godina čak i sa smrtnim posljedicama. Neki počionici nisu otkriveni ili osuđeni, a porodice žrtava tvrde da je u istrazi bilo prikrivanja tragova. Banjalučani znaju na koje slučajeve mislim. Pisalo se mnogo o njima.
Prije dva dana ispred mene je u strogom centru grada (Aleja Sv. Save kod zgrade Arhiva) crni Audi A6 zatamnjenih stakala prestigao kolonu velikom brzinom i onda naglo, presjecajući putanju koloni koju je upravo prestigao, skrenuo desno ispred stare zgrade Vlade. Nije imao upaljena rotaciona svjetla. Možda ga je na ovakvu vožnju inspirisao Predsjednikov govor. Ne znam. Možda.
Mjesečno prelazim oko 3000 km. Trudim se da vozim maksimalno bezbjedno i za sebe i svoje saputnike i za druge učesnike u saobraćaju. Smatram sebe solidnim vozačem. Uvijek vežem pojas. Uvijek stajem pješacima. Nikad ne parkiram na mjesto predviđeno za osobe sa invaliditetom. Ponekad napravim prekršaj, uglavnom zbog nepažnje. Nekad mi policija progleda kroz prste, nekad platim kaznu. Trudim se da imam korektan odnos sa saobraćajcima. Imaju razumjevanja prema nama koji skoro pa živimo u automobilu. Imao sam nekoliko udesa, što kao vozač, što kao suvozač, srećom bez zdravstvenih posljedica po ikog. Saobraćajna nesreća je grozno iskustvo koje ne želim nikom da doživi. Ljetos sam na Manjači izvlačio ljude iz potpuno uništenog vozila. Ne postoji horor film koji izaziva takvu jezu. U automobilu je bilo petoro ljudi, dva muškarca, dvije žene i dijete. Vozač i suvozač su bili u stanju teškog pijanstva. Bilo je krvi na sve strane. Pukom srećom niko nije poginuo. Svakakvih scena sam se nagledao na cesti u dvadeset godina koliko vozim.
Godišnje u svijetu u saobraćajnim nesrećama gine 1,3 miliona ljudi, a 20 do 50 miliona bude povrijeđeno. Broj poginulih i povrijeđenih u Republici Srpskoj i BiH je značajno iznad evropskog prosjeka. Najčešći uzrok nesreća je nepropisna i neprilagođena brzina. Radari sa kamerama svakako mogu uticati na smanjenje brzine, ali šta to znači kada imamo povlaštenu kastu za koju ograničenja ne vrijede. Njih policija ne smije zaustavljati, a ako neki od njih i skrivi ozbiljnu nesreću naći će se neko raspoložen ili natjeran da prikrije tragove.
Za mene je pitanje bezbjednosti u saobraćaju važnije od borbe protiv terorizma, svih izbora i  dnevno-političkih prepucavanja. Ipak, ova tema ne dobija ni približnu pažnju javnosti koju zaslužuje.
Javne ličnosti, poput političara, mogu igrati važnu ulogu u povećanju svjesnosti o rizicima i bezbjednosti u saobraćaju. Mogu, ali ne moraju. Odluka i izbor je na njima, ali u najmanju ruku bi trebali biti svjesni svoje odgovornosti i uticaja i ponašati se u skladu sa tim.
Zato vežite pojas, može vam spasiti glavu. Nije dovoljno da mislite za sebe, morate misliti i za druge učesnike u saobraćaju. Što bi rekli naši stari: "Znam ja koja budala sjedi za ovim volanom, ali ne znam koja sjedi za onim drugim."  
Nadam se da ste mi do sad oprostili tabloidski naslov jer to je bio jedini način da nekima od vas privučem pažnju na temu koju smatram izuzetno važnom.

Saturday, January 27, 2018

Posljednji pozdrav herojima

I ovako nam je nedostajalo heroja. Odavno. Onih heroja koji su sposobni osnažiti i ohrabriti ljude i vratiti im vjeru u prave ljudske vrijednosti. A onda smo u samo nekoliko dana ostali bez dva velika borca za pravdu, slobodu i istinu, dva neustrašiva heroja koji su pomjerali granice, ali ne nacionalne i međudržavne već one u glavama ljudi. Borili su se protiv totalitarizma, jednoumlja, autokratije, mafije, ratnih zločinaca, diktatora (stvarnih i potencijalnih) i svakog drugog oblika korupcije, gluposti i primitivizma koji tako dobro uspijevaju na našem Balkanu. Smetali su mnogima i mnogi su se obradovali njihovoj smrti, ne samo oni koji su direktno ili manje direktno ubrzali njihov odlazak pod zemlju.
Svaki od njih dvojice se borio na svoj način i onako kako je najbolje znao. Oliver političkim radom i aktivizmom, a Predrag perom oštrim kao sablja, a sa vremena na vrijeme i ponekim umjetničkim performansom.
Lucićevi i Dežulovićevi živi nastupi spadaju u najbolje koje sam ikad gledao. To je bio nekakav miks čitanja poezije, klapskog pjevanja, stand-up komedije i brutalnog suočavanja sa autohtonim balkanskim bezumljem. Poslije jednog takvog performansa u banjalučkom pozorištu Jazavac smo se upoznali. Nakon izvedbe prišao sam da mu čestitam na nastupu, upoznam se sa njim i stavim mu do znanja koliko pratim, poznajem i cijenim njegov rad. Bilo mu je jako drago. Radovao se mojim komplimentima i pohvalama kao početnik, a iza sebe je imao impozantan stvaralački opus. Skromni genije sa iskrenim osmjehom.
Olivera nisam imao priliku upoznati, ali sam bio dobro upoznat sa onim što je radio i za šta se zalagao. Danas svi znaju ko je bio Oliver Ivanović, najznačajniji poslijeratni politički vođa Srba sa Kosova. Ipak, široj zajednici nije toliko poznato ime Predraga Lucića. Predrag je bio splitski novinar, pjesnik, pisac i režiser. Jedan je od osnivača satiričnog magazina Feral Tribune koji je godinama uveseljavao čitaoce i provocirao političare, ne samo u Hrvatskoj gdje je izlazio, već širom prostora na kojem se govori jezicima Južnih Slovena. Feral je bio trn u oku HDZ-ovoj vlasti u Hrvatskoj koja ga je nizom mjera natjerala na gašenje. Predrag je imao nevjerovatan talenat da vas jednim stihom ili rečenicom isprovocira, naljuti i natjera na razmišljanje na potpuno drugačiji način. Pored toga je imao i vrlo istančan smisao za humor, a nije mu nedostajalo ni hrabrosti da napadne nedodirljive postulate i temelje nacionalističkih politika, prvenstveno u Hrvatskoj odakle je bio, ali i drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Predrag je svojom hrabrošću ohrabrivao mnoge i ostvario je nemjerljiv uticaj na rad velikog broja novinara na Zapadnom Balkanu.
Tragedija je učinila ime Olivera Ivanovića svima poznatim, ali ono što šira javnost ipak ne zna o Oliveru jeste činjenica da je on bio posljednji politički zatvorenik u Evropi. Proveo je tri godine i tri mjeseca u albanskom zatvoru pod optužbama koje bi svaki ozbiljan pravnik smatrao smiješnima. I pored toga Oliver je svojim djelovanjem stalno težio smirivanju tenzija između Srba i Albanaca, pozivao na toleranciju i bio glas razuma. Zalagao se za razvoj društva, a to na Zapadnom Balkanu još uvijek sa sobom nosi ozbiljnu opasnost. Bio je trn u oku mnogima sa obe strane rijeke Ibar, a najviše onima kojima odgovara stanje zamrznutog konflikta između Albanaca i Srba.
Oliver Ivanović je brutalno ubijen u atentatu sa šest metaka iz duge devetke, Predrag Lucić je otišao tiho, savladan teškom bolešću nakon duge borbe. 
Svijete, postao si siromašniji za dva herojska srca koja se nisu štedjela da te učine makar malo boljim.
Heroji, neka vam je vječna slava.

Saturday, December 2, 2017

Šta je populizam i kako se liječi

Početkom novembra imao sam priliku i čast da učestvujem na Svjetskom forumu demokratije koji se održavao u Strazburu u organizaciji Savjeta Evrope. Tema foruma je bila: „Da li je populizam problem?“ Na ovom događaju sam učestvovao kao polaznik škole političkih studija Savjeta Evrope za 2017. godinu. Učešće na forumu sa posjetom Sudu za ljudska prava je bio i završni modul ove škole. Forum se održavao u palati Evropa u kojoj je sjedište Savjeta Evrope, a koja je izgrađena 1977. godine. U neposrednoj blizini se nalaze Evropski parlament, Sud za ljudska prava, Evropski omladinski centar i još nekoliko evropskih institucija. Zgrade su savremene i cijeli kompleks je vrlo moderan za razliku od većeg dijela Strazbura koji je stari evropski grad. Strazbur je sjedište više od dvadeset raznih međunarodnih organizacija.
Palata Evropa - Strazbur
Nije neobično što se sjedište Savjeta Evrope i Evropski parlament nalaze baš u Strazburu. Ovaj grad ima vrlo burnu istoriju i duže od dva stoljeća je bio predmet spora i sukoba između Francuske i Njemačke. Više puta je brutalno rušen i uništavan u ratovima. Od 1945. Strazbur pripada Francuskoj, kao i cijela oblast Alzas u kojoj se grad nalazi, ali sa vrlo jakim i istaknutim njemačkim identitetom izraženim u arhitekturi, natpisima, imenima ulica, nazivima dijelova grada i okolnih mjesta. Lokalna kuhinja je mješavina francuskih i njemačkih specijaliteta, a podjednako su popularni i pivo i vino. Samo ime grada ima francusku i njemačku verziju. Strazbur je danas simbol ujedinjene Evrope. Moderne Evrope koja je odlučila da položi oružje, otvori granice, omogući ljudima da putuju, rade, privređuju, grade i stvaraju ne misleći na barijere, administraciju, bolnu istoriju i teške terete prošlosti. Ujedinjena Evropa je prije svega mirovni projekat, a tek nakon toga ekonomski. Zapadnoevropski politički lideri poslije drugog svjetskog rata su imali dovoljno vizionarstva i hrabrosti da osmisle politički koncept i okvir prema kojem evropske države više nikad neće ući u međusobni rat. Bili su u pravu jer je period od 1945. do danas najduži period mira u zapadnoj Evropi u njenoj istoriji. Lideri su također shvatili da se ekonomija puno brže razvija kada se otvore granice i ukinu carine i administrativne prepreke.
Strazbur 1870.

Šta je populizam i u čemu je njegova opasnost?

Ne postoji teorija populizma. On nema jasnu definiciju. Populizam nije ideologija. Populistički političar nastoji da se dodvori glasačima tako što podilazi njihovim niskim strastima, često raspiruje strah i mržnju i želi da se dopadne narodu po svaku cijenu. Populista često zloupotrebljava nacionalističku ili socijalističku retoriku podižuću međunacionalne ili međuklasne tenzije na viši nivo. On stvara mržnju i podijeljenost, svoju politiku bazira na zaštiti naroda od nekog neprijatelja, stvarnog ili izmišljenog. Taj neprijatelj može biti rasni, klasni, nacionalni, politički ili vjerski, uglavnom mora postojati. Populizam nema smisla bez neprijatelja, a pojavljuje i na lijevoj i na desnoj strani političkog spektra. U SAD-u su označili i Donalda Trampa i Bernija Sandersa kao populiste iako su im politički program i retorika potpuno različiti. U Evropi slične primjere vidimo u njemačkom AFD-u i austrijskom ÖVP-u (koji spadaju u krajnu desnicu) i sa druge strane u grčkoj Sirizi i španskom Podemosu (koji spadaju u krajnju ljevicu). Ipak, kao veći problem u današnje vrijeme je označen desničarski populizam.
Populizam sam po sebi nije opasan. On je samo glasilo i prva faza nečeg što je mnogo opasnije. On je u stanju da oslobodi zlo i to ono najgore koje postoji u čovjeku. Ono protiv kojeg se borimo otkad postoji civilizacija, a koje nikada ne možemo potpuno poraziti jer stanuje u nama, jer je dio nas i naše prirode. To zlo je mržnja, netolerancija, predrasude i fanatizam. Dokaz da to zlo u nama ne može da iščezne nedavna je katalonska kriza. Jedna od najrazvijenijih, najotvorenijih i najtolerantnijih regija na svijetu je potonula u primitivni nacionalizam u samo nekoliko mjeseci populističke propagande. Ljudi su u svojim prijateljima odjednom počeli da vide neprijatelje samo zato što imaju drugačiji politički stav. 
Nije slučajno opasnost od populizma odabrana kao tema ovogodišnjeg Foruma demokratije. Forum je pokazao da je Evropa ozbiljno zabrinuta zbog narastućeg talasa populizma širom kontinenta. Poljska i Mađarska imaju populističke vlade, Brexit je rezultat populističke propagande, a ozbiljan rast popularnosti stranaka krajnje desnice zadnjih godina se dešava u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švedskoj, Holandiji, Austriji i mnogin drugim zemljama. Naročito zabrinjava porast ekstremnih desničarskih snaga u zemljama koje nose naci-fašističke terete prošlosti.
Populistička retorika u Zapadnoj Evropi se uglavnom odnosi na anti-imigrantsku politiku i to najčešće onu koja je usmjerena protiv imigracije iz muslimanskih zemalja. Na Zapadnom Balkanu populizam ima drugi cilj. Političke elite (uglavnom vladajuće) kroz populističku retoriku održavaju visok stepen međunacionalnih tenzija i na taj način stvaraju paranoju i ksenofobiju među stanovništvom, predstavljaju se kao zaštitnici naroda i nacionalnih vrijednosti i obezbjeđuju sebi glasove iz svog nacionalnog korpusa. Cilj balkanskih populističkih političara je uglavnom kratkoročan. Gleda se samo do sljedećih izbora. Dugoročne posljedice takve politike su dramatične. Zemlje i regije se zatvaraju i postaju neprijateljski nastrojene prema susjednim zemljama, usporava se protok kapitala, staju investicije zbog nestabilne političke situacije, reformski procesi trpe iz istog razloga, a korupcija buja kao korov. Ekonomija stagnira. Jedan dio naroda je potpuno zatrovan strahom, mržnjom i šovinizmom, a drugi dio razočaran pokušava pobjeći od kolektivnog ludila glavom bez obzira i traži svoju sreću u nekim drugim zemljama, uglavnom zapadnoevropskim.
Dok većina evropskih lidera ovom problemu pristupa na vrlo ozbiljan način, pokušavajući sagledati situaciju iz raznih uglova i procijeniti dugoročne posljedice, većina balkanskih političkih lidera u populizmu vidi čarobnu formulu za osvajanje vlasti i ostanak na vlasti. Dugoročne posljedice po narod i zemlju ih ne interesuju. Većina evropskih političara u populizmu vidi ozbiljan problem, većina balkanskih političara u populizmu vidi zlatnu koku za dobijanje izbora. 

Reakcija

Ipak, svaka akcija ima reakciju. Evropska budućnost nije izgubljena. Iako Ujedinjeno Kraljevstvo na talasima odluke donesene pod pristiscima populističke retorike napušta Evropsku uniju (mnogi će reći i da se zbog toga gorko kaju) novi talas evrooptimizma je zahvatio Evropu. Odavno se nije pojavio novi političar koji tako duboko vjeruje u ideju ujedinjene Evrope kao što je Emanuel Makron. Njemačka je na nedavno održanim izborima potvrdila svoju odlučnost u novom širenju i integraciji Evropske Unije. Ulazak liberala u Bundestag to dodatno potvrđuje. U Holandiji je liberalna stranka porazila nacionalističku politiku. U svim navedenim zemljama je desni populizam zadnjih godina bio izuzetno glasan. Ipak, nadvladao je razum. To je jasan znak da Evropljani još uvijek žele da grade zajedničku budućnost bez granica, bez ratova, bez podjela. Taj talas optimizma je i velika i istorijska prilika za Zapadni Balkan da uhvati korak sa modernim svijetom i postane dio zajednice naprednih i civilizovanih društava. Pitanje je želimo li mi to i imamo li snage za iskorak.

Borba protiv populizma

U Strazburu se na panel diskusijama i radionicama proučavao odnos populizma i korupcije, uticaj lažnih vijesti i zloupotreba medija i društvenih mreža, multilateralni pristup rješenju problema populizma, civilni aktivizam i drugi oblici borbe protiv ove pojave.
Kao najdjelotvornije metode borbe protiv otrova populizma označene su jačanje institucija slobode i osnaživanje slobodnog novinarstva. Slobodne i nezavisne državne institucije koje su dosljedne u sprovođenju vladavine zakona i implementaciji ljudskih prava i građanskih sloboda su osnova svakog slobodnog društva. Slobodni, nezavisni i nepristrasni mediji su na drugom mjestu. Institucije moraju biti iznad svih političkih partija i političara. Zakon mora biti jednak za sve. Iako zvuči lako i jednostavno daleko je od toga. Sve ozbiljne države ovu borbu vode bez prestanka jer uvijek postoji šansa da te vrijednosti budu narušene. Cilj populista i jeste da institucije i medije stave pod svoju kontrolu. Dužnost nas, svih ostalih, jeste da im to ne dozvolimo.

Thursday, October 12, 2017

Liderstvo 21. vijeka: Liderstvo, društvena odgovornost i održivi razvoj

Pojam poslovno liderstvo, odnosno lideršip ili vođstvo je jasno definisan u prethodnom tekstu i određene su njegove razlike u odnosu na menadžment, odnosno upravljanje. Međutim postoje veze koje povezuju liderstvo, društveno odgovorno ponašanje i održivi razvoj. S obzirom da je liderstvo već opisano, vrijedi detaljno definisati i druga dva pojma kako bi se jasnije opisale tačke koje ih povezuju.
Društvena odgovornost preduzeća – Evropska komisija u svojim smjernicama za politiku društvene odgovornosti preduzeća istu definiše kao "koncept prema kojem preduzeće na dobrovoljnom principu integriše brigu o društvenim pitanjima i zaštiti okoline u svoje poslovne aktivnosti i odnose sa stejkholderima (vlasnicima, dioničarima, zaposlenicima, potrošačima, dobavljačima, vladom, medijima i širom javnošću)".[1] International Business Leaders Forum (IBLF) smatra da je društvena odgovornost “promovisanje odgovorne prakse u ekonomiji koja privredi i društvu koristi te olakšava ostvarenje društvenog, ekonomskog, ekološki održivog razvoja maksimizirajući pozitivan uticaj ekonomije na društvo, uz istovremeno svođenje negativnih učinaka na minimum.”

Društveno odgovorno poslovanje je postalo vrlo poželjan oblik poslovne strategije u kompanijama koje tržišno posluju. Osim što Evropska komisija, ali i druge institucije insistiraju na ovoj temi, ona je bitna i zbog imidža koji donosi kompaniji i brendu. Današnji potrošači su vrlo zainteresovani za ova pitanja i često pri izboru kompanije, brenda, proizvoda ili usluge gledaju i na ove karakteristike, odnosno biraju one koje se ponašaju društveno odgovornije. Nažalost, čest razlog za društveno odgovorno ponašanje kompanija zna biti pritisak javnosti i to tek nakon što se kompanija pokaže društveno neodgovornom.

Održivi razvojOdrživost je sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili stanja u nekom sistemu. Danas se najčešće koristi u vezi sa biološkim i ljudskim sistemima. U ekološkom smislu održivost se može definisati kao način po kojem biološki sistemi ostaju raznoliki i produktivni tokom vremena. Za ljude, ona je potencijal za dugoročno održavanje blagostanja koje ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj upotrebi prirodnih resursa.[2] Prema tome, održivi razvoj predstavlja koncept po kom se politike i strategije stalnog ekonomskog, tehnološkog i društvenog napretka razvijaju tako da taj napredak ne narušava okolinu, biološki svijet i prirodne izvore koji su bitni za budućnost civilizacije. Koncepti održivog razvoja se danas mogu pronaći u mnogim oblastima kao što su održiva arhitektura, održiva poljoprivreda, permakultura, zelena gradnja, zelena tehnologija, obnovljiva energija. Postoje čak i koncepti reorganizacije svih životnih uslova pa tako postoje eko sela, eko gradovi i eko opštine. Crna Gora je, kao prva na svijetu, pokušala sprovesti koncept ekološke države i prava je šteta što se odustalo od te ideje.
U korporativnom sektoru se češće upotrebljava termin „Korporativna društvena odgovornost“, odnosno Corporate social responsibility (CSR). Da bi se kompanija smatrala društveno odgovornom potrebno je da se ponaša u skladu sa normama društveno odgovornog ponašanja, ali i da poštuje ekološke principe održivog razvoja. Da bi kompanija uživala imidž društveno odgovorne potrebno je da kroz svoju viziju, misiju, strategiju i ciljeve promoviše društvenu odgovornost i održivi razvoj, a ne da dopusti sebi da je neko tjera na to. Potrebno je da kompanija ide dalje od drugih, insistira na ovim principima, a tek se zatim promoviše  kao društveno odgovorna.
Mnoge kompanije koje se bave eksploatacijom i preradom sirove nafte promovišu sebe kao ekološki osvještene i društveno odgovorne. Često njihove kampanje nailaze na organizovan revolt i anti-kampanje koje organizuje civilno društvo jer ih smatraju licemjernim. Posljednjih decenija je bilo mnogo takvih usmjerenih akcija protiv velikih naftnih kompanija.



Da bi lider mogao poticati društvenu odgovornost i održivi razvoj u poslovanju prije svega mora biti duboko etičan i moralan. Lider 21. vijeka to ne radi samo zato što je to ispravno i jer se zbog toga dobro osjeća već i zato što smatra da se kroz visoko moralan način poslovanja mogu kvalitetnije ostvariti ekonomski ciljevi. On u ovakvom načinu poslovanja vidi šansu da izgradi povjerenje kod svojih klijenata i svog tima na način na koji to drugi još ne rade i ne uviđaju prednosti takvog odnosa.
Trobilansni koncept predstavlja modul po kojem se rad neke kompanije mjeri njenim doprinosom po tri osnove:
  1. Ekonomska isplativost
  2. Ekološka odgovornost
  3. Društvena odgovornost.
Prema ovom konceptu pri analizi nekog poslovnog poduhvata moraju se uzeti u obzir sva tri navedena aspekta. Na taj način kompanija stavlja do znanja da joj nije stalo samo do ekonomskog aspekta poslovnog projekta već da vodi računa i o lokalnom i globalnom održivom razvoju i socijalnom uticaju tog projekta.
Poslovanje na društveno odgovoran način i uvažavanje principa održivog razvoja je posebno bitno u kompanijama u kojima je povjerenje i građenje dugoročnih odnosa sa stejkholderima važan aspekt poslovanja. Uloga lidera je da proaktivno djeluje i prvi insistira na poštivanju ovih principa. Ukoliko se lider bude ponašao društveno odgovorno i insistirao na održivom razvoju može očekivati da će se taj odnos duplicirati i multiplicirati kod njegovog tima i da će sa vremenom kompanija koju vodi steći pozitivan imidž društveno odgovorne kompanije.
Evo nekoliko primjera. Britanska kozmetička kompanija Lush je izgradila pozitivan imidž na činjenici da koristi isključivo prirodne sastojke u proizvodnji i svoje proizvode nikad ne testira na životinjama. Njemački trgovački lanac DM svoje radnike plaća iznadprosječno, tretira ih sa posebnom pažnjom, a mnogi njihovi prehrambeni proizvodi nose Fair Trade certifikat koji garantuje da su svi učesnici u procesu proizvodnje tog proizvoda, a naročito farmeri, bili fer plaćeni i tretirani. DM ove podatke vrlo pametno koristi u kreiranju identiteta i imidža.
Sa druge strane, britanski naftni gigant BP se vrlo neslavno ponio nakon ekološke katastrofe u Meksičkom zalivu izazvane izlivanjem nafte iz bušotine sa njihove platforme. Kampanjom su pokušali popraviti imidž nakon incidenta, ali javnost je izuzetno loše reagovala na taj pokušaj. Kampanja je globalno percipirana kao licemjerna i izazvala je lavinu negativnih komentara i ismijavanja.



[1] EC White Paper on Corporate Social Responsibility, 2003
[2] www.hr.wikipedia.org/wiki/Održivost

Tuesday, October 3, 2017

Liderstvo 21. vijeka: Lider ili menadžer

U mom prvom tekstu o liderstvu 21. vijeka sam pisao o inovativnom lideru, cjeloživotnom učenju i razlici između inovacije i invencije. Danas se bavim razlikama između lidera i menadžera. Znam da su već stotine tekstova napisane na ovu temu, ali ja ću pokušati ući u esencijalne razlike i ne razvlačiti priču preširoko.
Peter Drucker kaže da menadžment znači raditi stvari na pravi način, a liderstvo znači raditi prave stvari. Teško da je moguće sažetije i konkretnije objasniti razliku između menadžmenta i liderstva. Menadžment je karijera, a liderstvo životni poziv. Kao upravljačke funkcije u preduzeću ova dva pojma se često preklapaju i imaju slične karakteristike, ali i posjeduju značajne razlike. Moderni menadžeri trebaju biti i menadžeri i lideri kako bi iz svojih timova izvukli najbolje.

Drucker dalje lidera definiše kao nekog ko ima sljedbenike, što ne mora biti slučaj sa menadžerom. Menadžer ima svoj tim ili zaposlenike. Prema istom autoru aktivnosti lidera se svode na stalan proces uticaja te davanja vizije i pravaca budućeg razvoja i djelovanja prema ostvarivanju unaprijed postavljenih ciljeva.
Menadžment i liderstvo su kompatibilni i međusobno se ne isključuju. Ipak, postoje određene  karakteristike koje čine bitnu razliku između menadžera i lidera.

Menadžer:
Lider:
Kreira i provodi strategiju i akcione planove
Definiše viziju i misiju kompanije
Kontroliše izvršenje zadataka
Motiviše zaposlene i inspiriše ih
Rješava probleme
Bavi se prevencijom problema
Insistira na radu sa što manje grešaka
Potiče druge na pozitivne promjene
Definiše poslove i radne zadatke
Trudi se da izvuči najbolje iz ljudi
Donosi odluke u okviru nadležnosti
Sklon je umjerenom riziku
Insistira na poštovanju procedura i kodeksa
Inicira i potiče kulturu promjena
Posjeduje formalno obrazovanje i kvalifikacije
Posjeduje prirodni talent, instinkt i harizmu
Insistira na mjerljivim rezultatima
Potiče stvaranje dobre atmosfere u timovima
Zaposleni ga slušaju zbog njegove pozicije
Uživa povjerenje zaposlenih i ima sljedbenike
Vodi discplinovanjem
Vodi primjerom
Oprezan je
Hrabar je

Friday, August 25, 2017

Liderstvo 21. vijeka: Inovativni lider

"Inovacija čini razliku između lidera i pratioca" tvrdio je Steve Jobs. Brzina kojom se mijenja poslovno okruženje u kojem radimo, način na koji radimo i tehnologija koju koristimo tjera poslovne lidere na konstanto učenje i inoviranje. Cjeloživotno učenje je obaveza za svakog ko želi da postane i ostane ozbiljan igrač na tržištu. Sigurnost više ne postoji. Učenje, inovativnost i kreativnost moraju stalno biti u funkciji jer sasvim sigurno i konkurenti rade na tim poljima. Uspavanost i tvrdoglavost kompaniju mogu koštati sunovrata od svjetske dominacije do bankrota u samo nekoliko godina kao što se desilo Nokiji na tržištu mobilnih telefona.
Hrvatski profesor, pisac i publicista Velimir Srića u svojoj knjizi „Inventivni menadžer u 100 lekcija“ pravi razliku između dvije vrste učenja:
  1. Učenje radi preživljavanja – predstavlja sposobnost prilagođavanja okolini odnosno, u poslovnom svijetu, tržištu. U ovoj vrsti učenja uči se na greškama i korištenjem dostupnih izvora informacija. Ova vrsta učenja je dovoljna samo za preživljavanje. Radi se o reaktivnom ponašanju i učenju kao odgovoru na probleme i izazove. Učim kad moram i kad osjetim da mi je novo znanje neophodno.[1] 
  2. Učenje radi stvaranja – ili generičko učenje koje ima aktivan pristup. Pokreće ga želja i potreba da se bude generator promjena, trendova i razvoja, a ne samo posmatrač i neko ko se prilagođava promjenama. Učenje radi stvaranja predstavlja sposobnost menadžera ili organizacije da aktivno mijenjaju svoju okolinu, da prepoznaju nove šanse i nalaze izvore kreativnih ideja, da se razvijaju sagledavajući i predviđajući, ili čak kreirajući razvojne trendove.[2]
Lider 21. vijeka uči radi stvaranja. Cjeloživotno učenje je njegovo opredjeljenje i on učenju pristupa sa strasti i željom za sticanjem novih saznanja koja će primjeniti u praksi. On uživa u ličnom razvoju.
Lider 21. vijeka je prvenstveno inovativan, a nerijetko i inventan. Ova dva pojma se često poistovjećuju, a postoji značajna razlika. Inovacija je novi metod korištenja starih informacija ili stavljanje u praksu novih informacija. Inovacija treba da primjenom nove ili poboljšane ideje, resursa, postupka ili procesa donese nove koristi ili kvalitetu. Sa druge strane, invencija je neko naučno ili tehničko otkriće. Za invenciju je potrebno razmišljanje van konteksta poznatih stvari, ona se vezuje za apstraktnu misao i proces kreativnosti. Pod inventivnosti se podrazumjeva izumiteljski dar i stvaralačka fantazija. Može se reći i da je invencija otkriće, a inovacija način njegove primjene u praksi. Nikola Tesla je, na primjer, više bio posvećen inventivnom stvaralačkom radu, a Steve Jobs inovativnom, premda su i jedan i drugi djelovali na oba polja. Lider 21. vijeka mora biti inovativan, a još bolje ako je pri tom i inventivan.



Dvije vrste vještina na kojima mora stalno raditi su potrebne modernom lideru kako bi bio potpuni profesionalac i predvodnik promjena u svom okruženju. To su meke vještine (soft skills) i tvrde vještine (hard skills). Specifičnost doba interneta u kom živimo jeste da je svakom pojedincu željnom razvoja i učenja lako dostupna većina znanja neophodna za postizanje uspjeha. Moram li napominjati da nikad u ljudskoj istoriji niti jedna generacija nije imali ni sličnu privilegiju?

Tuesday, June 13, 2017

Kako mi je Demofest promijenio život

Sa trinaest sam odustao od fudbala. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu karijeru. Uz to, Zvezda je već postala prvak Evrope, zatim i svijeta, a onda je došao rat i sportske sankcije, Zvezda se raspala, pa je moje razočarenje u sport i fudbal bilo još i veće. Sljedeća ljubav bila je muzika. Potpuna opsesija, isto kao sa Zvezdom i fudbalom. Počelo je sa domaćom rock scenom, ali vrlo brzo sam prešao na ozbiljniju žestinu. Prirodnim redoslijedom: AC-DC, zatim Iron Maiden, pa Metallica, Slayer, The Exploited, Sex Pistols, Sepultura, Suicidal Tendencies, Biohazard, Rage Against the Machine, pa kasnije Jimi Hendrix, Nirvana, Iggy Pop, Sonic Youth, Red Hot Chili Peppers. Odmah sam počeo da sviram gitaru i pokušavao da napravim bend. Bilo je tu nekoliko projekata u osnovnoj i srednjoj školi, ništa ozbiljno ni održivo. Ipak, visio sam često na probama drugih bendova i bio potpuno opčinjen tom bukom, atmosferom, radom, stvaranjem, bend kulturom. Ko je jednom osjetio tu atmosferu i energiju dobro zna o čemu pričam.
Sa osamnaest sam odustao od gitare i muzike. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu ozbiljnu priču. To životno poglavlje sam zatvorio i pognute glave nastavio dalje. Život je postao težak i zahtjevan i odvukao me u drugom smjeru. Ozbiljnom smjeru. Rad, školovanje, usavršavanje, učenje. Ljubav prema muzici je opstala, ali samo u formi slušanja i povremenog istraživanja novih trendova i nekih zaboravljenih žanrova i bendova. Gitaru sam prodao da me ne podsjeća na neostvarene snove. Ionako sam je svirao samo da bih bio u nekom bendu.
Početkom 2008. godine počelo je da se priča da će u Banjaluci na ljeto biti održan nekakav festival demo bendova za ex YU regiju pod imenom Demofest. OK, dobra ideja pomislio sam. Očekivao sam nešto kvalitetno jer se u organizaciju upustila ozbiljna ekipa, ali nisam očekivao previše. Ono što sam vidio na ljeto oduvalo mi je pamet. Organizacija je bila odlična, izbor revijalnih bendova je bio odličan za naše standarde, lokacija savršena, ali sve sam to već vidio. Mene su fascinirali demo bendovi. Energija, entuzijazam, buka, kreativnost, ludilo, sve je bilo tu. Neki su bili virtuozni, drugi su bili smotani i netalentovani isto onako kakav sam ja bio sa petnaest, ali imali su energiju, imali su stav, imali su šta da kažu. Nisam se slagao sa žirijem, smatrao sam da je domaći Anti-Dope morao ući u konkurenciju, iznervirao sam se zbog toga, ni pobjednik festivala me nije oduševio, mislio sam da je bilo boljih bendova, ali nešto drugo, puno značajnije me zaokupilo. Među tih tridesetak demo bendova vidio sam sebe. Nešto je zavarničilo u meni, rodila se glupava, besmislena ideja da ponovo počnem svirati gitaru i pokušam sastaviti bend. Čisto onako, iz hobija, za svoju dušu, pa se možda jednog dana prijavimo na Demofest, ako festival uopšte opstane. Razumno sam sebi objasnio da je to nerealno, djetinjasto, da ne znam svirati, nemam ekipu, nemam vremena, a i već sam mator za to. Međutim Demofest se desio i sljedeće godine. Još bolji i veći sa još boljim i luđim demo bendovima. Crv je ponovo počeo da rovari po mojoj glavi i nije htio van. Shvatio sam, trajno sam inficiran, nema nazad.
Za trideseti rođendan sam kupio gitaru i počeo da vježbam, neredovno. Najmanje deset godina uopšte nisam svirao, a i prije toga sam bio poprilično loš. Išlo je sporo i teško, ali skontao sam da mogu iznijeti neki jednostavan punk od tri, četiri rifa. Dovoljno. Ubrzo mi se pridružio Zlaja na basu. Znači, ima nas još. Jedne pijane noći ispričali smo Bokiju da nešto svirkamo, on je ispalio kao iz topa: "Ja ću biti bubnjar!" Opa, ovo je već bend. Radimo nekoliko proba u vježbaoni Demofest Kluba. Ubrzo dolazi Robi sa drugom gitarom. Počinjemo tražiti vokala. Neka nepoznata sila šalje Saleta, a nakon nekog vremena i Vandu. Magija. Ne znam samo da li je crna ili bijela, ali, iskreno, nije me ni briga. IMAMO BEND! Skrpili smo neku jadnu opremu, redovno radimo probe, zvučimo bezveze, ali nije nas briga. Provodimo se odlično. Druženje, zajedništvo, bratstvo, energija, buka, rifovi, muzika, bend kultura, rokenrol. Sviramo punk, samo obrade. Klasici: Ramones, Sex Pistols, The Clash, Bad Religion. Ne radimo svoje pjesme, ali počinju se rađati ideje. Tu i tamo prosviramo poneki svoj rif. Džemujemo. Imamo i ime. Zlaja je odlučio. Zvaće se Shanghai Street Fight. Zašto? Zato! Nije bilo rasprave ni drugih ideja. Čisti Kung Fu. Ima priča iza imena, ali nećemo sad o tome. Bugi nam radi logo, najbolji ikad. Tu i tamo ubodemo neku manju svirku.

U Demofest gledam kao u sveti gral. Prolaze četvrti, peti, šesti. Svake godine sve bolji. Negdje poslije petog sam ozbiljno počeo razmišljati o prijavi. Nisam se previše nadao. Prošli smo kroz određene promjene u bendu. Zlaja je otišao, došao je Dadi na bubanj, Boki se prebacio na bas. Onda je otišao Dadi, a došao Smaja. U međuvremenu smo napravili i snimili dvije pjesme. Prvi singlovi. Snimali smo u studiju kod čika Mome Nikića koji je udahnuo svoju magiju u pjesme. Sugar Daddy & Kung Fu Blues. Oduševljeni smo sa demo snimcima. Šaljemo prijavu za sedmi Demofest. Nadamo se.
Brankica mi javlja da smo prošli, zatiče me u Beogradu. Prštim od sreće u sred sastanka, gledaju me kao luđaka. Javljam bendu, ne vjeruju mi. Izlaze zvanični rezultati, tu smo, na listi. Počinje euforija. Narednih dana se ozbiljno pripremamo. Uvježbavamo dvije pjesme do perfekcije.
Počinje Demofest. Prvu polufinalnu večer smo svirali među zadnjima, a to znači more ljudi. Doslovno hiljade, dupke pun Kastel. Rasturili smo. Ovacije. Banja Luka nas voli. Na istom smo stejdžu sa Hladnim Pivom, Urbanom, Max Romeom, Brand New Heaviesima, osjećaj je nestvaran, ali oni me ne oduševljavaju. Oduševljavaju me demo bendovi Benefit, Artan Lili, Shewa i Robinovi Hudovi. Kakve face, kakva muzika, kakva energija. Prolazimo u finale. Ponovo rasturamo. Više nam ništa nije važno. Dobijamo nagradu od Dijane i ekipe, snimaćemo singl i spot. Proživljavamo tri dana u rokenrol raju. Družimo se sa drugim bendovima, novinarima, organizatorima, sklapamo prijateljstva i dogovaramo saradnje. Živimo dječačke i djevojačke snove.
Od tada smo svirali na petnaestak festivala, još nekoliko takmičenja za demo bendove i imali ne znam koliko klupskih svirki. Priznaćete, sasvim solidno za nekog ko je sa 18 odustao muzike. Sve što sam nekad želio ispunilo se. Sviramo, snimamo, putujemo.
Došle su nove promjene u bendu. Smaja je otišao odmah poslije Demofesta, došao je Bojan. Sljedeće godine odlazi Boki, dolazi Marko. Panta rei. Ušli smo u stvaralačku fazu, pjesme su počele same od sebe da se stvaraju. Snimili smo prvi album. Ponovo kod čika Mome.
Ove godine imamo promociju prvog albuma na Demofestu. Vraćamo se tamo gdje smo počeli, ali sada kao revijalni izvođač. Davno smo prevazišli početnu ambiciju i sve ovo što nam se sada dešava je čisti bonus i uživanje. Ali to ne znači da nemamo nove ambicije.

Ovog ljeta, kada na Demofestu budemo predstavili naš prvi album, markiraću kao "ispunjen" jedan svoj veliki životni san, iako sam od njega davno bio odustao i skoro ga zaboravio. Rokenrol ne može da se izliječi. Zadnjih godina desetine ljudi su mi rekli da su imali bend u mladosti i da im je to jedna od najljepših životnih faza. Drugi mi kažu kako im je to bila velika želja, ali nije se ostvarila. Uvijek ih pitam zašto sad ne naprave bend. Izgovori su sjajni: "nemam instrument, zaboravio sam svirati/pjevati, star sam" i slično. Gluposti. Obični izgovori. Sve sam to prošao. I dalje sam podjednako lijen i netalentovan, ali to mi više nije bitno. Pa šta? Koga je briga? Who cares? To je suština rokenrola, to je ljepota punka. Ne možeš biti previše lijen, smotan, star, mlad, ružan ili netalentovan. Ako imaš šta da kažeš, ako imaš energiju i samopouzdanje, ideju i stav, to je dovoljno. Samo nađi još nekoliko sebi sličnih luđaka i počni da rokaš. Ne pitaj druge šta misle o tome. Pitaj svoje srce da li to želi. I prijavi se na Demofest. Nikad se ne zna.