Friday, August 25, 2017

Liderstvo 21. vijeka: Inovativni lider

"Inovacija čini razliku između lidera i pratioca" tvrdio je Steve Jobs. Brzina kojom se mijenja poslovno okruženje u kojem radimo, način na koji radimo i tehnologija koju koristimo tjera poslovne lidere na konstanto učenje i inoviranje. Cjeloživotno učenje je obaveza za svakog ko želi da postane i ostane ozbiljan igrač na tržištu. Sigurnost više ne postoji. Učenje, inovativnost i kreativnost moraju stalno biti u funkciji jer sasvim sigurno i konkurenti rade na tim poljima. Uspavanost i tvrdoglavost kompaniju mogu koštati sunovrata od svjetske dominacije do bankrota u samo nekoliko godina kao što se desilo Nokiji na tržištu mobilnih telefona.
Hrvatski profesor, pisac i publicista Velimir Srića u svojoj knjizi „Inventivni menadžer u 100 lekcija“ pravi razliku između dvije vrste učenja:
  1. Učenje radi preživljavanja – predstavlja sposobnost prilagođavanja okolini odnosno, u poslovnom svijetu, tržištu. U ovoj vrsti učenja uči se na greškama i korištenjem dostupnih izvora informacija. Ova vrsta učenja je dovoljna samo za preživljavanje. Radi se o reaktivnom ponašanju i učenju kao odgovoru na probleme i izazove. Učim kad moram i kad osjetim da mi je novo znanje neophodno.[1] 
  2. Učenje radi stvaranja – ili generičko učenje koje ima aktivan pristup. Pokreće ga želja i potreba da se bude generator promjena, trendova i razvoja, a ne samo posmatrač i neko ko se prilagođava promjenama. Učenje radi stvaranja predstavlja sposobnost menadžera ili organizacije da aktivno mijenjaju svoju okolinu, da prepoznaju nove šanse i nalaze izvore kreativnih ideja, da se razvijaju sagledavajući i predviđajući, ili čak kreirajući razvojne trendove.[2]
Lider 21. vijeka uči radi stvaranja. Cjeloživotno učenje je njegovo opredjeljenje i on učenju pristupa sa strasti i željom za sticanjem novih saznanja koja će primjeniti u praksi. On uživa u ličnom razvoju.
Lider 21. vijeka je prvenstveno inovativan, a nerijetko i inventan. Ova dva pojma se često poistovjećuju, a postoji značajna razlika. Inovacija je novi metod korištenja starih informacija ili stavljanje u praksu novih informacija. Inovacija treba da primjenom nove ili poboljšane ideje, resursa, postupka ili procesa donese nove koristi ili kvalitetu. Sa druge strane, invencija je neko naučno ili tehničko otkriće. Za invenciju je potrebno razmišljanje van konteksta poznatih stvari, ona se vezuje za apstraktnu misao i proces kreativnosti. Pod inventivnosti se podrazumjeva izumiteljski dar i stvaralačka fantazija. Može se reći i da je invencija otkriće, a inovacija način njegove primjene u praksi. Nikola Tesla je, na primjer, više bio posvećen inventivnom stvaralačkom radu, a Steve Jobs inovativnom, premda su i jedan i drugi djelovali na oba polja. Lider 21. vijeka mora biti inovativan, a još bolje ako je pri tom i inventivan.



Dvije vrste vještina na kojima mora stalno raditi su potrebne modernom lideru kako bi bio potpuni profesionalac i predvodnik promjena u svom okruženju. To su meke vještine (soft skills) i tvrde vještine (hard skills). Specifičnost doba interneta u kom živimo jeste da je svakom pojedincu željnom razvoja i učenja lako dostupna većina znanja neophodna za postizanje uspjeha. Moram li napominjati da nikad u ljudskoj istoriji niti jedna generacija nije imali ni sličnu privilegiju?

Tuesday, June 13, 2017

Kako mi je Demofest promijenio život

Sa trinaest sam odustao od fudbala. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu karijeru. Uz to, Zvezda je već postala prvak Evrope, zatim i svijeta, a onda je došao rat i sportske sankcije, Zvezda se raspala, pa je moje razočarenje u sport i fudbal bilo još i veće. Sljedeća ljubav bila je muzika. Potpuna opsesija, isto kao sa Zvezdom i fudbalom. Počelo je sa domaćom rock scenom, ali vrlo brzo sam prešao na ozbiljniju žestinu. Prirodnim redoslijedom: AC-DC, zatim Iron Maiden, pa Metallica, Slayer, The Exploited, Sex Pistols, Sepultura, Suicidal Tendencies, Biohazard, Rage Against the Machine, pa kasnije Jimi Hendrix, Nirvana, Iggy Pop, Sonic Youth, Red Hot Chili Peppers. Odmah sam počeo da sviram gitaru i pokušavao da napravim bend. Bilo je tu nekoliko projekata u osnovnoj i srednjoj školi, ništa ozbiljno ni održivo. Ipak, visio sam često na probama drugih bendova i bio potpuno opčinjen tom bukom, atmosferom, radom, stvaranjem, bend kulturom. Ko je jednom osjetio tu atmosferu i energiju dobro zna o čemu pričam.
Sa osamnaest sam odustao od gitare i muzike. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu ozbiljnu priču. To životno poglavlje sam zatvorio i pognute glave nastavio dalje. Život je postao težak i zahtjevan i odvukao me u drugom smjeru. Ozbiljnom smjeru. Rad, školovanje, usavršavanje, učenje. Ljubav prema muzici je opstala, ali samo u formi slušanja i povremenog istraživanja novih trendova i nekih zaboravljenih žanrova i bendova. Gitaru sam prodao da me ne podsjeća na neostvarene snove. Ionako sam je svirao samo da bih bio u nekom bendu.
Početkom 2008. godine počelo je da se priča da će u Banjaluci na ljeto biti održan nekakav festival demo bendova za ex YU regiju pod imenom Demofest. OK, dobra ideja pomislio sam. Očekivao sam nešto kvalitetno jer se u organizaciju upustila ozbiljna ekipa, ali nisam očekivao previše. Ono što sam vidio na ljeto oduvalo mi je pamet. Organizacija je bila odlična, izbor revijalnih bendova je bio odličan za naše standarde, lokacija savršena, ali sve sam to već vidio. Mene su fascinirali demo bendovi. Energija, entuzijazam, buka, kreativnost, ludilo, sve je bilo tu. Neki su bili virtuozni, drugi su bili smotani i netalentovani isto onako kakav sam ja bio sa petnaest, ali imali su energiju, imali su stav, imali su šta da kažu. Nisam se slagao sa žirijem, smatrao sam da je domaći Anti-Dope morao ući u konkurenciju, iznervirao sam se zbog toga, ni pobjednik festivala me nije oduševio, mislio sam da je bilo boljih bendova, ali nešto drugo, puno značajnije me zaokupilo. Među tih tridesetak demo bendova vidio sam sebe. Nešto je zavarničilo u meni, rodila se glupava, besmislena ideja da ponovo počnem svirati gitaru i pokušam sastaviti bend. Čisto onako, iz hobija, za svoju dušu, pa se možda jednog dana prijavimo na Demofest, ako festival uopšte opstane. Razumno sam sebi objasnio da je to nerealno, djetinjasto, da ne znam svirati, nemam ekipu, nemam vremena, a i već sam mator za to. Međutim Demofest se desio i sljedeće godine. Još bolji i veći sa još boljim i luđim demo bendovima. Crv je ponovo počeo da rovari po mojoj glavi i nije htio van. Shvatio sam, trajno sam inficiran, nema nazad.
Za trideseti rođendan sam kupio gitaru i počeo da vježbam, neredovno. Najmanje deset godina uopšte nisam svirao, a i prije toga sam bio poprilično loš. Išlo je sporo i teško, ali skontao sam da mogu iznijeti neki jednostavan punk od tri, četiri rifa. Dovoljno. Ubrzo mi se pridružio Zlaja na basu. Znači, ima nas još. Jedne pijane noći ispričali smo Bokiju da nešto svirkamo, on je ispalio kao iz topa: "Ja ću biti bubnjar!" Opa, ovo je već bend. Radimo nekoliko proba u vježbaoni Demofest Kluba. Ubrzo dolazi Robi sa drugom gitarom. Počinjemo tražiti vokala. Neka nepoznata sila šalje Saleta, a nakon nekog vremena i Vandu. Magija. Ne znam samo da li je crna ili bijela, ali, iskreno, nije me ni briga. IMAMO BEND! Skrpili smo neku jadnu opremu, redovno radimo probe, zvučimo bezveze, ali nije nas briga. Provodimo se odlično. Druženje, zajedništvo, bratstvo, energija, buka, rifovi, muzika, bend kultura, rokenrol. Sviramo punk, samo obrade. Klasici: Ramones, Sex Pistols, The Clash, Bad Religion. Ne radimo svoje pjesme, ali počinju se rađati ideje. Tu i tamo prosviramo poneki svoj rif. Džemujemo. Imamo i ime. Zlaja je odlučio. Zvaće se Shanghai Street Fight. Zašto? Zato! Nije bilo rasprave ni drugih ideja. Čisti Kung Fu. Ima priča iza imena, ali nećemo sad o tome. Bugi nam radi logo, najbolji ikad. Tu i tamo ubodemo neku manju svirku.

U Demofest gledam kao u sveti gral. Prolaze četvrti, peti, šesti. Svake godine sve bolji. Negdje poslije petog sam ozbiljno počeo razmišljati o prijavi. Nisam se previše nadao. Prošli smo kroz određene promjene u bendu. Zlaja je otišao, došao je Dadi na bubanj, Boki se prebacio na bas. Onda je otišao Dadi, a došao Smaja. U međuvremenu smo napravili i snimili dvije pjesme. Prvi singlovi. Snimali smo u studiju kod čika Mome Nikića koji je udahnuo svoju magiju u pjesme. Sugar Daddy & Kung Fu Blues. Oduševljeni smo sa demo snimcima. Šaljemo prijavu za sedmi Demofest. Nadamo se.
Brankica mi javlja da smo prošli, zatiče me u Beogradu. Prštim od sreće u sred sastanka, gledaju me kao luđaka. Javljam bendu, ne vjeruju mi. Izlaze zvanični rezultati, tu smo, na listi. Počinje euforija. Narednih dana se ozbiljno pripremamo. Uvježbavamo dvije pjesme do perfekcije.
Počinje Demofest. Prvu polufinalnu večer smo svirali među zadnjima, a to znači more ljudi. Doslovno hiljade, dupke pun Kastel. Rasturili smo. Ovacije. Banja Luka nas voli. Na istom smo stejdžu sa Hladnim Pivom, Urbanom, Max Romeom, Brand New Heaviesima, osjećaj je nestvaran, ali oni me ne oduševljavaju. Oduševljavaju me demo bendovi Benefit, Artan Lili, Shewa i Robinovi Hudovi. Kakve face, kakva muzika, kakva energija. Prolazimo u finale. Ponovo rasturamo. Više nam ništa nije važno. Dobijamo nagradu od Dijane i ekipe, snimaćemo singl i spot. Proživljavamo tri dana u rokenrol raju. Družimo se sa drugim bendovima, novinarima, organizatorima, sklapamo prijateljstva i dogovaramo saradnje. Živimo dječačke i djevojačke snove.
Od tada smo svirali na petnaestak festivala, još nekoliko takmičenja za demo bendove i imali ne znam koliko klupskih svirki. Priznaćete, sasvim solidno za nekog ko je sa 18 odustao muzike. Sve što sam nekad želio ispunilo se. Sviramo, snimamo, putujemo.
Došle su nove promjene u bendu. Smaja je otišao odmah poslije Demofesta, došao je Bojan. Sljedeće godine odlazi Boki, dolazi Marko. Panta rei. Ušli smo u stvaralačku fazu, pjesme su počele same od sebe da se stvaraju. Snimili smo prvi album. Ponovo kod čika Mome.
Ove godine imamo promociju prvog albuma na Demofestu. Vraćamo se tamo gdje smo počeli, ali sada kao revijalni izvođač. Davno smo prevazišli početnu ambiciju i sve ovo što nam se sada dešava je čisti bonus i uživanje. Ali to ne znači da nemamo nove ambicije.

Ovog ljeta, kada na Demofestu budemo predstavili naš prvi album, markiraću kao "ispunjen" jedan svoj veliki životni san, iako sam od njega davno bio odustao i skoro ga zaboravio. Rokenrol ne može da se izliječi. Zadnjih godina desetine ljudi su mi rekli da su imali bend u mladosti i da im je to jedna od najljepših životnih faza. Drugi mi kažu kako im je to bila velika želja, ali nije se ostvarila. Uvijek ih pitam zašto sad ne naprave bend. Izgovori su sjajni: "nemam instrument, zaboravio sam svirati/pjevati, star sam" i slično. Gluposti. Obični izgovori. Sve sam to prošao. I dalje sam podjednako lijen i netalentovan, ali to mi više nije bitno. Pa šta? Koga je briga? Who cares? To je suština rokenrola, to je ljepota punka. Ne možeš biti previše lijen, smotan, star, mlad, ružan ili netalentovan. Ako imaš šta da kažeš, ako imaš energiju i samopouzdanje, ideju i stav, to je dovoljno. Samo nađi još nekoliko sebi sličnih luđaka i počni da rokaš. Ne pitaj druge šta misle o tome. Pitaj svoje srce da li to želi. I prijavi se na Demofest. Nikad se ne zna.

Saturday, December 31, 2016

Može li sad jedna stvarno dobra vijest?

Koliko često vam se desi da dobra vijest prođe pored vas, a da je i ne primjetite. Iskreno, meni počesto. Toliko smo nesvjesno fokusirani na loše vijesti, okupirani problemima, negativnom retorikom, reaktivnom politikom, propašću i neuspjehom da počinjem ozbiljno sumnjati da smo programirani da konzumiramo samo negativne vijesti. Realno, kada ste zadnji put čuli pozitivnu ekonomsku vijest koja govori o ozbiljnom uspjehu iz našeg užeg okruženja, a da se ne radi o otvaranju supermarketa, što ne smatram za lošu vijest, ali niko me ne može uvjeriti da je to veliki uspjeh za našu ekonomiju. To je samo kvalitetan PR trgovačkih kompanija.

Možda ste čuli za ovu vijest, a možda i niste. Ako jeste, super, još ću vas jednom podsjetiti. Ako niste, zapitajte se zašto niste. Da li je problem u negativnom okruženju, medijima koje pratite ili jednostavno vaš um nije navikao da prima pozitivne informacije. To je mentalni obrazac u kojem se svi ponekad nesvjesno zaglavimo.

A sada vijest:

Kompanija Lanaco iz Banjaluke je prva firma iz BiH koja je pozvana da učestvuje u Elite programu Londonske berze.
Elite program je pokrenut 2012. a do sada je kroz njega prošlo više od 350 evropskih kompanija, a Lanaco se u paketu za 2016. našao među 50 najperspektivnijih. Program traje od aprila 2016. pa naredne dvije godine. U Elite program ulazi se isključivo po preporuci. Lanaco je preporučen od strane Unicredit Banke koja je partner Londonskoj berzi u ovom programu. U Elite program ulaze uglavnom mlade male i srednje kompanije željne razvoja, ekspanzije i napredovanja koje traže nove partnere, nova tržišta i ozbiljne investitore. Cilj ovog programa je da se preduzeća koja imaju jasnu strategiju razvoja ozbiljno i profesionalno pripreme za sljedeću fazu rasta. Sa predstavnicima kompanija konstantno radi više od 150 konsultanata, koji ih vode kroz obuke, faze i pregovore sa investitorima. Na taj način učesnicima programa se pomaže da unaprijede poslovanje i pravilno planiraju sljedeće korake. Osim toga, firme učesnice se međusobno povezuju, integrišu, sarađuju i šire svoju mrežu kontakata i potencijalnih partnera. Zajednica Elite programa za sada broji 90 investitora i njihov broj konstantno rate. Proces apliciranja traje dvije godine, a nakon toga učesnik programa, u ovom slučaju Lanaco, počinje sa poslovanjem na Londonskoj berzi.


Šta ovaj uspjeh znači za Lanaco? Šta znači za Republiku Srpsku, a šta za Bosnu i Hercegovinu?

Lanaco učešćem u ovom programu dobija profesionalno mentorstvo, pristup finansijskoj zajednici i zainteresovanost ozbiljnih investitora sa kojima će moći direktno komunicirati.
Za Republiku Srpsku, pored bitnog ekonomskog uticaja, može da donese i promjenu imidža. Budimo realni, Republika Srpska ima jako loš imidž u okruženju. Pozitivne vijesti odavde skoro da i ne dolaze, jedina prepoznatljiva lica u regionu su istrošeni političari sa istrošenim idejama i poneka polujadna zvijezda rijeliti programa.
Za Bosnu i Hercegovinu važi isto što i za Republiku Srpsku. Premalo je pozitivnih vijesti, dobrih projekata i inicijativa koje se iz BiH plasiraju u regiju i Evropu. Uglavnom problemi i budalaštine. Lanacov uspjeh otvorio je vrata i drugim domaćim kompanijama da uđu u elitno evropsko društvo. Nakon Lanaca u isti program kasnije ove godine ušla je i AS Grupa u čijem sastavu je i sarajevski Klas. Nadajmo se da će ih biti još.

Iz Hrvatske u ovom programu za sada učestvuje šest kompanije. Preduzeća Tokić i Novi Agrar započinju drugi modul usavršavanja od ukupno osam. Ostali učesnici programa iz Hrvatske su Hangar 18, Invictus Investments,  Pet-Prom i Span.

Druga dobra vijest vezana za Lanaco, koja je, interesantno, dobila puno veći medijski prostor, je otvaranje njihove nove poslovne zgrade, odnosno tehnološkog centra. Radi se o prvoj pametnoj zgradi na našim prostorima kojom u potpunosti upravlja softver. Čestitam im na tome. Zgrada je impresivna, lijepa, tehnološki i arhitektonski vrlo moderna, ali mene vijest o njihovom učešću u Elite programu mnogo više raduje. Uz dva uspješna dostignuća koja sam naveo Lanaco je ove godine proslavio 26 godina poslovanja. Na sjajan način su obilježili jubilej i pripremili se za novu fazu razvoja.

Da zaključimo. Ulazak Lanaca u Elite program Londonske berze je odlična vijest. Ostavimo sad po strani lokalne, lične, političke, etničke, medijske, entitetske, administrativne, opoziciono-vladajuće i druge podjele. Ljudi, ovo je odlična vijest. I za Lanaco i za Republiku Srpsku i za Bosnu i Hercegovinu i za sve nas. Ovo je informacija vrijedna naše pažnje i dijeljenja.

E sad, zašto je otvaranje zgrade ili supermarketa važnija vijest od ulaska naše kompanije u Elite program Londonske berze? Vjerujem zato što se te vijesti više konzumiraju. I tu je srž problema. Naš fokus. U SAD-u čvrsto treće mjesto na listi najčitanijih dnevnih novina drži Wall Street Journal koji je čisto ekonomski medij. Kod nas ni ne postoji dnevna novina sa dominantnom ekonomskom tematikom. Ne postoji ni sedmični magazin. Postoji nekoliko skromnih web portala koji posluju na granici održivosti. O ozbiljnim ekonomskim analizama i istraživanjima u novinarstvu neću ni da govorim. Vlasnici medija i novinari će reći da nema ni publike za ozbiljan ekonomski medij. Čitaoci, sa druge strane, će reći da bi rado pratili kvalitetne ekonomske medije kada bi isti postojali i eto nas u ćorsokaku. Mislim da u medijskom prostoru u BiH trenutno postoji prazan prostor koji bi kvalitetno mogla da popuni lokalna varijanta Forbesa, WJS-a, Economista ili Financial Timesa. Tada ovako dobre vijesti više ne bi prolazile nezapaženo.

Moja poruka za danas je: 
Birajte medije koje pratite, birajte vijesti koje konzumirate, pratite ekonomska dešavanja i počnite primjećivati uspješne priče oko sebe.

Thursday, December 22, 2016

Ideje za razvoj seoskog turizma

Već duže od jedne decenije redovno putujem poslovno u Austriju po nekoliko puta godišnje i uglavnom boravim u kraju koji ima izuzetno razvijena sela, a naročito seoski turizam. Ta mjesta u kojima boravim nisu skijaški centri i nemaju posebne autentičnosti koje bi ih učinile atraktivnim velikom broju turista, ali ono što imaju, koriste na najbolji mogući način. Neka mjesta su zaista posebna i autentična, kao što je Hallstatt, i tu se ne može puno ideja iskopirati, ali većinu mjesta od drugih izdvaja tek poneka specifičnost koja je predstavljena na izvrstan način. Naravno, seoski turizam nije jedina okosnica razvoja tog kraja. Vrlo su razvijeni i poljoprivreda, industrija i trgovina, ali danas se bavim turizmom kao temom.
Neke od navedenih ideja sam pronašao na stranici Bašta Balkana i iskoristio ih. Neke ideje su lakše, a neke teže izvodljive. Za implementaciju određenih je potrebna podrška opštine, odnosno grada, a druge mogu razvijati mjesne zajednice ili privatni inicijatori. Naravno, treba napomenuti da nije sve ideje moguće sprovesti u svakom selu, ali uvođenje samo nekoliko njih bi moglo značajno poboljšati život u tom mjestu.
Ulaganja u smještajne kapacitete sama po sebi neće privući turiste. Potrebno je da selo ponudi potencijalnim posjetiocima nešto što im može biti interesantno i time ih privuče.
Evo nekoliko ideja šta bi to moglo biti:
1. Lokalna znamenitost – Treba početi od onog što je najinteresantnije u mjestu. Rijeka, jezero, pećina, šuma, vodopad, spomenik, kula, ruina, lokalni iscjelitelj, narodni ljekar, ljekovita voda, ljekovito blato, ljekoviti preparati i trave i slično. Teško da postoji selo koje nema neku znamenitost ili posebnost. S druge strane, rijetka su naša sela koja to i koriste. Potrebno je za svaku znamenitost posebno razviti plan kako od nje napraviti atrakciju koja bi bila zanimljiva posjetiocima. Treba jasno označiti ili napraviti put do nje i postaviti table sa detaljnim informacijama o znamenitosti.
2. Legenda – Lokalne legende o vilama, vampirima, drekavcima, duhovima, neobičnim pojavama, bitkama ili nekim drugim istorijskim događajima, ispričane na pravi način mogu biti izuzetno zanimljive i privlačne. Neka mjesta su, samo na osnovu legende, napravila uspješnu priču.
3. Festival ili događaj – Organizacija festivala ili događaja koji je karakterističan za taj kraj: pečenje rakije, pravljenje vina, branje voća, kosidba, spremanje zimnice, vrcanje meda, kuhanje džema, spremanje posebnog jela, izrada narodne nošnje, zbor, zanat, pjevanje, muzika. Treba izabrati datum koji odgovara toj manifestaciji, tražiti pomoć opštine/grada i organizovati festival koji može biti ključan za razvoj tog sela ili čak regije. Na takvoj manifestaciji lokalni proizvođači bi nudili svoje proizvode na prodaju. Festivali obezbjeđuju publicitet, što dođe kao besplatna promocija mjesta.
4. Religijski objekat ili događaj – Religijski ili vjerski turizam je jedan od najstarijih oblika turizma. Ljudi su spremni preći velike udaljenosti da bi posjetili neko svetilište. Zanimljivo svetilište može biti okosnica razvoja turizma u određenom mjestu.
5. Pješačke i biciklističke staze – Prvo je potrebno je prokrčiti staze i napraviti signalizaciju. Ovaj vid turizma može biti posebno pogodan za sela koja se nalaze u blizini gradova. Uz staze se treba razvijati ugostiteljstvo. Staze pojedinačno mogu imati neki koncept ili priču. Staza zdravlja, romantična staza, istorijska staza, staza gljiva, staza vina, staza šumskog voća, šumska staza, livadska staza. Treba imati ideju stazu čega ponuditi i napraviti dobru signalizaciju, odnosno ostaviti putokaze i objašnjenja.
6. Poznata kafana – Selo bi trebalo da ima kafanu koja bi po svojoj autentičnosti i meniju bila nadaleko poznata. Svaka dobra seoska kafana mora u svom meniju imati neko jelo ili piće karakteristično za svoje selo ili kraj.
7. Spomen kuća – spomen kuća nekog poznatog čovjeka iz tog sela ili zanata ili veštine koje selo ima. Također se u obliku spomen kuće ili mini muzeja može predstaviti neki poseban istorijski događaj koji se odigrao u tom mjestu.
8. Izrada suvenira – U svakom selu ima vještih i kreativnih ljudi koji prave sjajne rukotvorine i suvenire. Moguće je lokalnu prodavnicu opremiti tako da u jednom dijelu ima kutak sa seoskim suvenirima. Odjeća, obuća, kape, džemperi, zimnica, ukrasi, grnčarija, vaze, seoski stari alat, slike, domaća hrana…
9. Higijena sela i ljubaznost domaćina – Mislim da nije potrebno objašnjavati značaj ove dvije stvari.
10. Još nekoliko ideja za razmatranje: ribolov, kamping, kuće tradicionalne arhitekture, folklor, ambijentalna cjelina, netaknuta priroda, jahanje, lov…
Da bi se ostvarile ovakve ideje potrebna je saradnja ljudi, a tu se kao prepreka može pojaviti mentalitet našeg čovjeka. U tu analizu danas nemam namjeru ulaziti, ali sam htio ukazati da za razvoj turizma na selu prvo treba na pravi način iskoristiti resurse sa kojima se raspolaže pa tek nakon toga razvijati ambiciozije planove.
Tekst sam počeo sa Austrijom pa bih i završio s njom. Redovno tamo viđam turističke proizvode koji sami po sebi spadaju u sasvim prosječnu ponudu, međutim nakon što se dotjeraju i na njih se primjeni nekoliko marketinških zahvata postaju prvoklasne atrakcije, dok kod nas vrlo ozbiljni potencijali leže zapušteni, zarasli u trnje i makiju, nepristupačni i zaboravljeni.
Da na kraju dodam, moja uža stručna specijalizacija nije turizam, već marketing i menadžment, tako da ovaj tekst ne nudim kao stručni rad već samo kao dobronamjerne ideje za koje smatram da bi se kod nas mogle implementirati i možda nekom negdje pomoći.

Monday, November 28, 2016

Arogancija je naskuplja stvar na svijetu


Arogancija je nešto što sebi u biznisu ne smijete nikada, nikada, nikada dozvoliti. Cijena može biti previsoka čak i za kratkoročno prepuštanje ovom opasnom poroku. Primjera o padu i propasti prouzrokovanih prepuštanju samodopadnosti i bahatosti je previše u svijetu biznisa. Postoje brojne kompanije za koje mlađe generacije nikad nisu ni čule, a koje su u svoja najslavnija vremena dominirale tržištima. Ima i onih čije uspjehe još uvijek dobro pamtimo.

Nokia je bila apsolutni lider na tržištu mobilnih telefona sa 50% udjela u tržištu u 2007. godini. Onda su počeli da se ponašaju arogantno. Iste te 2007. Apple je predstavio prvu verziju iPhone-a. Iako je Nokia među prvim proizvođačima predstavila softver za pametne telefone, oni stariji će se sjetiti da se zvao Symbian (dobro ste pročitali, stari ste ako se sjećate Symbiana), uporno su odbijali da prihvate novi tržišni trend koji je postavljao Apple sa iPhone-om, a ubrzo i Samsung i drugi proizvođači pokretani Android operativnim sistemom koji je razvijao Google. Taj trend, iniciran od strane Apple-a, je nalagao: kupci žele artistički dizajniran, lijep i moderan operativni sistem i mogućnost lakog skidanja tone aplikacija (iako je većina potpuno beskorisna i koristiće je samo nekoliko puta), moderno i jednostavno dizajniran uređaj sa ekranom osjetljivim na dodir. U Nokiji su pak smatrali da oni kao dugogodišnji tržišni lideri vode igru i odlučuju u kojem smjeru će ići tržište. Insistirali su na inžinjerskoj arhitekturi operativnog sistema i prevelikom broju modela telefona kako bi zatvorili sve tržišne niše. Apple je imao samo jedan model. Prva verzija Androida je lansirana 2008. godine. Nokijin udio u tržištu u 2012. bio je manji od 3%.

Rast Androida, stagnacija iOS-a i propast Symbiana

Sličnu slobodu praktikovanja arogancije su sebi donekle dozvolili Microsoft i Apple. Microsoft zbog insistiranja na apsolutnoj dominaciji u tržištu softvera za PC, a Apple prije nekoliko godina, zbog tvrdoglavog stava da su najbolji telefoni oni sa veličinom ekrana od samo 4 inča, iako je bilo jasno da kupci žele veće ekrane. Obje kompanije su pretrpjele velike gubitke i izgubile dobar dio tržišta. Nokiju je ipak koštalo puno više, nisu dobili šansu za popravni ispit. Samsung je od nedavno na istom putu. Počeli su u kampanjama ismijavati konkurentske proizvode kako bi dokazali svoju nadmoć. Nakon prvog kiksa sva nadmjenost se raspršila kao mjehur od sapunice. Nakon povlačenja modela Note 7 zbog pregrijavanja i, u nekoliko slučajeva, eksplozije baterije Samsung se nalazi u velikim problemima. Sada mole potrošače da im pruže još jednu šansu i ponovo ukažu povjerenje. Čisto sumnjam da će vratiti izgubljenu poziciju. Nokijin slobodan pad je zapravo počeo povlačenjem miliona uređaja zbog neispravne baterije 2007. godine. Kakve li zanimljive koincidencije.

Inovativnost, fleksibilnost i brzo reagovanje na nove trendove su ono što kompaniju može održati vitalnom i svježom. Menadžment u kriznim situacijama može znatno pomoći, ali to je već liječenje simptoma, nije prevencija.

Ove godine najveći rast na tržištu pametnih telefona ostvaruje Huawei, kompanija za koju je prije koju godinu malo ko čuo. Njihove prve perjanice modeli P9 i Mate 9 (koji je tek nedavno predstavljen) spadaju u sami tehnološki vrh na tržištu pametnih telefona. Nakrcani su besprekornim hardverom, ažurnim softverom, svim inovacijama koje pružaju i drugi "stariji" proizvođači sa još po kojom dodatnom jedinstvenom opcijom ili karakteristikom kao što izuzetno moćna dvostruka glavna kamera razvijena u saradnji sa legendarnim njemačkim proizvođačem kamera Leica. I sam koristim Huawei P9, volim da fotografišem (amaterski) i apsolutno sam oduševljem sa mogućnostima kamere. Ovdje možete da se uvjerite u kvalitet fotografija koje sam uslikao sa P9. Uređaji su izrađeni od vrhunskih materijala, nema ni traga jeftinoj plastici. I sve to po znatno nižoj cijeni od one koju traži Apple ili Samsung. Huawei već drugu godinu za redom zauzima čvrsto treće mjesto na listi proizvođača po udjelu u svjetskom tržištu, odmah iza Samsunga i Appla, a na ogromnom kineskom tržištu su lider. Neki će reći da je to zbog rapidnog rasta azijskog tržišta na kojem je Huawei domaći igrač, ali to je samo djelimično istinito. Trenutno, najbrže rastuće tržište za mobilne telefone je Afrika. Ali, ovi statistički podaci mogu da iznenade samo neupućene. Huawei je još 2012. prestigao Ericsson i postao najveći proizvođač telekomunikacijske opreme na svijetu.


Pored izvrsnih telefona Huawei nudi odlične gedžete koji prate pametne telefone. Njihov pametni sat je jedan od najboljih na tržištu, a VR set oduševljava kvalitetom izrade. Huawei, slično kao i Apple, koristi artistički pristup u dizajniranju svojih proizvoda, tako da njihovi flagship modeli zaista izgledaju odlično.

Ono što posebno oduševljava kod ove ambiciozne kompanije je njihovo investiranje u istraživanje i razvoj. Od 170.000 zaposlenih u kompaniji, čak 76.000 je uključeno u istraživanje i razvoj. Huawei u svom sastavu ima 21 razvojni institut u 15 zemalja svijeta. U 2014. kompanija je uložila 6,4 milijarde dolara u istraživanje i razvoj. Ovi podaci govore da Huawei ne misli ostati na trećem mjestu i da ozbiljno grabi ka samom vrhu ljestvice. Poljuljani Samsung mu trenutno otvara veliki prazan prostor, makar samo u tržištu Android telefona. Iako, za očekivati je da će se ubrzo pojaviti i nova imena koja će igru učiniti još interesantnijom. 

Huawei P9

Kako će se stvari odvijati u budućnosti, u kojem smjeru će se kretati tržište i ko će biti budući lideri teško bi odgonetnuli i Steve Jobs, Warren Buffett i Nostradamus taman i kada bi zajedno napravili kongres. Potrošači vape za novim idejama, tehnologijama i rješenjima koja će ih iznenaditi, a novi proizvođači dolaze sa svježim idejama i inovacijama. Jedno je sigurno, pojaviće se novi igrači, izmješaće se karte, a arogantni neće preživjeti.

Monday, November 21, 2016

Kako je ličnost Steve Jobsa uticala na imidž brenda Apple?

Steve Paul Jobs bio je jedan od dva osnivača i dugogodišnji rukovodilac kompanije Apple. Takođe je osnivač i bivši rukovodilac kompanije Pixar, sve dok je nije prodao kompaniji Disney. Uz to je spadao među najveće dioničare Disneya i bio član Disneyeve uprave. Smatran je jednom od vodećih ličnosti u industriji računara i zabave. Jobsova poslovna biografija je dosta doprinijela mitu o usamljenim, preduzetničkim osobenjacima silicijumske doline. Izdvajao se po shvatanju značaja estetike i dizajna. Njegov rad na proizvodima koji su funkcionalni i dizajnom privlačni stvorio mu je kultni status. Zajedno sa suosnivačem Applea Stevenom Wozniyakom doprineo je širenju popularnosti personalnih računara u kasnim 1970-im godinama. U ranim osamdesetim godinama prošlog vijeka Jobs je prvi uočio komercijalni potencijal grafičkog korisničkog interfejsa i miša. Nakon što je izgubio kontrolu u upravi Applea 1985, Jobs je osnovao firmu NeXT, koja se bavila računarskim platformama specijalizovanim za visoko obrazovanje i poslovnu primjenu. Kada je 1997. Apple kupio NeXT, Jobs se vratio u preduzeće kojem je suosnivač i od tada do samostalnog povlačenja je bio na položaju glavnog izvršnog rukovodioca (CEO).
Steve Jobs je 24. avgusta 2011. objavio da podnosi ostavku na mjesto generalnog direktora Applea. Umro je 5. oktobra iste godine od posljedica raka prostate.
                               
Steve Jobs

Čim je Jobs 2011. ozvaničio odluku da ponovo napušta kompaniju, ovaj put zbog bolesti, i da se nema namjeru vraćati, berza je reagovala negativno. Cijena akcija Applea je naglo pala. To je bio jasan pokazatelj koliko je ličnost Steve Jobsa bila usko vezana uz imidž kompanije. Svakom ko je bolje upućen u ekonomiju je jasno da je reakcija tržišta bila pretjerana. Jobsov plan o povlačenju je predstavljen dan prije objave kvartalnih finansijskih rezultata jer se znalo da će oni ublažiti paniku među investitorima i vratiti im optimizam.
Na mjesto novog CEO-a je došao Tim Cook koji je Jobsa mijenjao i ranije kada je odlazio na medicinske pauze i on se smatrao dostojnom zamjenom. Apple je stvorio sliku da kompanija ostaje u sigurnim rukama i da budućnost nije neizvjesna.
U to vrijeme se nije znalo kako će kompanija prebroditi „kult ličnosti“ koji se stvorio oko Jobsa i kakav će uticaj njegov odlazak imati na buduće poslovanje Applea. Iako je jak tim lidera preuzeo upravljanje kompanijom, a proizvodna linija je stvorila više momentuma nego ikad u istoriji kompanije, neizvjesnost koju je donijelo povlačenje Jobsa je bila veća nego što je berza bila spremna podnijeti.[1]
Pitanje koje se pojavilo samo po sebi glasi: „Da li je to dobro za Apple?“ Koliko ta veza između ličnosti Steve jobsa i imidža kompanije Apple doprinosi firmi, a koliko joj prijeti ugrožavanjem povjerenja kupaca i investitora u slučaju odlaska Jobsa iz kompanije, što se i desilo 2011. godine?
Model pametnog telefona iPhone 4S predstavljen je nakon odlaska Jobsa i bio je prva verzija iPhonea koji na posebnoj prezentaciji nije predstavio Steve Jobs. To je uradio novi CEO Tim Cook. Čitav događaj je bez prisustva Jobsa bio bez sjaja za javnost, a izlazak 4S-a je dodatno opterećen razočaravajućim recenzijama. Loše recenzije za iPhone 4S nisu bile stvar odsustva Jobsa, već previsokih očekivanja od modela koji je samo bio dorađena verzija modela iPhone 4. Ali, sve se nekako desilo odjednom.
Jobs je već odsustvovao iz kompanije na 12 godina kada je smjenjen sa funkcije CEO-a. U međuvremenu je osnovao i prodao Disney-u superuspješnu kompaniju za kompjutersku animaciju Pixar koja je napravila komercijalno vrlo uspješan kompjuterski animirani film Toy Story. Jobs-ov povratak u Apple koji se tada nalazio u velikoj krizi predstavlja jednu od najspektakularnijih priča o oporavku kompanije. Njegove inovativne ideje iz kojih su se izrodili proizvodi kao što su iPod, iPhone i iPad su potpuno preporodile Apple i pozicionirale ga među najuspješnije kompanije na svijetu. Zbog toga je njegova ličnost bila toliko povezana sa imidžom Applea, a njegovo povlačenje kod investitora percipirano kao opasnost za kompaniju.
Prateći odlazak Steve Jobsa 1985, marketinška strategija se do 1996. toliko promjenila da je Apple postao brend u velikoj nevolji. Gubio je milione na razvijanje proizvoda kao što je Newton, koji je bio ispred svog vremena, kao i nekih koji nikada nisu dospjeli na tržište. Pojavili su se brojni članci u medijima koji su se odnosili na Apple u negativnom svjetlu, neki su sugerisali da je besmisleno kupovati Apple, do nekih koji su Apple nazivali računarskim „igračkama“ koje nisu sposobne za „stvarno“ računanje. Tržišne dionice su padale i cijene Applovih dionica su se stalno mijenjale. Povratak Steve Jobsa 1997. godine, najavio je oživljavanje i transformaciju brenda i kompanije. To se baziralo na njegovoj strateški posvećenoj pažnji razvijanja proizvoda i podmlađivanju Appleovog imidža, koji se prije svega zasnivao na kampanji „Misli drugačije“ (Think Different).[2]


Apple je nastavio da uspješno posluje i razvija se i nakon odlaska i smrti Steve Jobs-a jer, prije svega, posjeduje jaku korporativnu kulturu koja mu to može omogućiti. Takođe, Apple okuplja veliki broj kreativnih ljudi koji rade na razvoju novih proizvoda i servisa. Dalje, malo koja kompanija u svijetu toliko ulaže u istraživanja i razvoj kao što to radi Apple. Ipak, bilo je potrebno neko vrijeme dok su se potrošači i investitori uvjerili da odsustvo Jobsa nema prevelik uticaj na funkcionisanje i razvoj kompanije.
Steve Jobs je bio osobenjak, jednostavan čovjek, ali veliki vizionar. Imao je posebno razvijen osjećaj za prepoznavanje želja potrošača, čak ni kada oni sami nisu bili u stanju da definišu želju ili potrebu. Imao je i jako izražen osjećaj za dizajn tako da Apple u dizajniranju, uz ergonomski, uvijek koristi i umjetnički pristup. Te njegove karakteristične osobine su se prenijele na Apple kao brend pa danas najveći izazov kompanijskom brend menadžmentu predstavlja da te osobine brenda zadrži i nakon ere Jobs-a.
Teško je procijeniti šta je bliže istini. Moguće je da Jobs- ova manijakalna kreativna energija i dalje predstavlja suštinu onog šta pokreće Apple, ali je vjerovatnije da je ta mašinerija puno veća od njega i da će Apple nastaviti da napreduje sasvim dobro i bez njega.[3]



[1] Apple's Steve Jobs Effect: When a Personality Becomes a Brand – Tony Kontzer
[2] Studija slučaja Epl - Misli drugačije
[3] Apple's Steve Jobs Effect: When a Personality Becomes a Brand – Tony Kontzer

Friday, November 18, 2016

Kako je Nike napravio brend od Michaela Jordana?

Uloga poznatih ličnosti u velikim marketing planovima postoji odavno i važan je dio tih planova. Profesionalni sportisti su naročito privlačni velikim kompanijama jer predstavljaju oličenje fizičke i mentalne superiornosti, često privlačno izgledaju i šire oko sebe auru pobjede. Pri izboru osobe koja će reklamirati brend, kompanije moraju biti vrlo oprezne. Svaki negativan publicitet vezan za tu osobu će se negativno odraziti i na imidž brenda. To je razlog više zašto su sportisti pogodni za marketinške kampanje jer često predstavljaju i moralne uzore i rijetko se skandalozno ponašaju, mada ima i takvih primjera. Tu vrstu sigurnosti teško da mogu pružiti zvijezde muzike i filma. Naravno, ima brendova kojima odgovara skandalozno ponašanje svojih selebritija, ali Nike ne spada u takvu vrstu kompanija. Nike traži sportiste koji su najbolji, pobjednici, seksi i harizmatični.
Jedna od najvećih i najuspješnijih kampanja koje uključuju poznate ličnosti je bila ujedno i jedna od najriskantnijih marketinških kampanja ikad. Kada je Nike 1984. godine, kao kompanija u problemima koja se tada borila za opstanak na tržištu, prvi put kontaktirao Micheala Jordana on je bio novi igrač u prosječnom NBA timu Chicago Bulls koji je igrao svoju prvu (rookie) sezonu. Nike- ov menadžment se odlučio na rizičan potez kako bi pokušali oživjeti kompaniju koja je prvobitno doživjela uspjeh sa patikama za trčanje, ali je taj uspjeh već bio potrošen. Nike- ov budžet za marketing za 1984. godinu je iznosio 500 000$ i menadžment je odlučio da kompletan taj iznos ponudi novoj neafirmisanoj zvijezdi porijeklom iz Sjeverne Karoline za ugovor o reklamiranju. U to vrijeme to je bio nevjerovatan novac za učešće u kampanji, ali Nike- ov menadžment je procijenio da je to neophodan rizik kako bi oživjeli kompaniju.
Nike je tada bio proizvođač patika za trčanje i u košarkaškom svijetu kojim su suvereno vladali Adidas i Converse niko ih nije smatrao ozbiljnim proizvođačem. U to vrijeme učešće sportista u kampanjama nije bilo toliko značajno i ni jedna kompanija se ne bi usudila da kompletan svoj marketing budžet uloži u jednu osobu, pogotovo neafirmisanog košarkaša koji igra prvu sezonu. Sa sportistima uvijek postoji i rizik od povrede koja im može prekinuti sezonu ili upropastiti karijeru. Nike je u Michealu Jordanu vidio nešto posebno što im je dalo hrabrosti da se upuste u rizik. Vidjeli su u njemu neku posebnu energiju, osobnost, silnu kompetenciju, srce i potencijal da mladi rookie Jordan postane velika zvijezda, ali Michael je bio neodlučan da potpiše ugovor sa Nike-om.


Jordan je u dotadašnjoj karijeri nosio samo patike marki Converse i Adidas i nije imao povjerenja u Nike koji je u košarkaškim okvirima bio potpuno nepoznat brend. Nakon ubjeđivanja od strane menadžera i porodice, Michael je ipak odlučio da ode na sastanak u Portland u sjedište kompanije gdje bi mu pokazali posebnu video prezentaciju o planiranoj kampanji. Godinama kasnije je izjavio da je otišao zbog nagovaranja i da  nije imao namjeru da potpiše ugovor. Video prezentacija se sastojala od usporenih snimaka iz Jordanove karijere sa koledža, posebno njegovih kasnije čuvenih „letećih“ poteza. U pozadini spota je išla muzika, tadašnjeg hita, pjesme „Jump“ grupe Pointer Sisters. Nike-ov glavni dizajner Peter Moore je predstavio skice modela patika Air Jordan 1, trenerki i prateće opreme, sve u crno- crvenoj kombinaciji. Nakon prezentacije Jordan je bio pun entuzijazma. Navodno je jedinu primjedbu imao na izbor boja, rekao je: „Ne mogu to da nosim, to su đavolje boje“. Radilo se o šali, jer su te boje takođe zaštitne boje Chicago Bullsa koje nosi na svakoj utakmici. Na tom sastanku Jordan je potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 2,5 miliona dolara i brend Air Jordan je rođen.


Micheal Jordan je ubrzo postao velika NBA zvijezda i svaki dječak u Americi je želio da bude kao on. Prodaja Nike- ovih patika se vinula u nebo. Nakon osvajanja takmičenja u zakucavanju u dvorani Coliseum u Seattlu, Jordanov logo je promjenjen u popularnog „skakača“. Nakon dvanaest različitih verzija ultra-popularnih patika Air Jordan, Nike se 1997. odlučio na novi neočekivani marketing plan. Proizvodi brenda Jordan više neće nositi Nike natpis niti prepoznatljivi Nike swoosh logo. Air Jordan će početi da se gradi i razvija kao poseban brend Nike- ove košarkaške linije proizvoda.


Nakon osvojenih šest NBA finala, isto toliko osvojenih MVP trofeja (najkorisniji igrač) na NBA finalu, dvije olimpijske zlatne medalje, deset titula najboljeg šutera lige, pet MVP trofeja ligaškog dijela takmičenja, četrnaest izbora u NBA All- Star selekcije, dvije titule najboljeg izvođenja zakucavanja na All- Star NBA takmičenju i izbora za najboljeg rookie igrača sezone Michael Jordan se smatra najboljim košarkašem svih vremena. Njegova nevjerovatna karijera je značajno pomogla da kompanija koja se borila za opstanak postane vodeći svjetski proizvođač patika i sportske opreme.
Jordan i Nike- ovi dizajneri su proizveli 31 verziju modela Air Jordan patika sa rednim brojevima kao imenima modela. Broj 23 je posljednji u čast broja 23 koji je Jordan nosio na dresu dok je igrao za Chicago Bulls- e. Nakon toga modeli su dobijali imena po godini u kojoj su predstavljeni pa su izašli još modeli AJ 2009, AJ 2010, AJ 2011 i AJ 2012. Model za 2013. godinu je nazvan AJ 28. Svaka verzija Air Jordan patika je drugačija, posebna i ima autentičnu priču koja je prati. Air Jordan modeli patika spadaju među najprodavanjije košarkaške patike i podjednako ih kupuju sportisti i kolekcionari. Iako ne igra aktivno košarku još od 2003. godine (nekoliko puta se vraćao nakon prestajanja aktivnog bavljanja košarkom) Michael Jordan i dalje sarađuje sa kompanijom Nike, a brend Air Jordan je vrlo živ i aktivan i prepoznatljiv po logu „skakaču“. Jordan se i dalje bavi košarkom, ali sada kao  većinski vlasnik NBA tima Charlotte Hornets.


Nike je 2015. ostvario promet od 30 milijardi dolara i planira ostvarivati 50 milijardi godišnje do 2020. To je impresivan uspjeh, naročito ako se sjetimo borbe za opstanak sa početka osamdesetih i marketinške kocke iz 1984. godine. Dobar dio današnjeg uspjeha Nike duguje košarkaškoj legendi iz Sjeverene Karoline.
Nije ni Nike Jordanu ostao dužan. Micheal Jordan od prvog ugovora sa Nike- om predstavlja simbol uspješne saradnje kompanije i slavne ličnosti, ali i ubjedljivo najplaćeniju zvijezdu u marketingu. Nema sumnje da je Nike napravio odličan potez kada je kompletan godišnji marketing budžet odlučio da ustupi zvjezdi u usponu kako bi pokušali oživiti kompaniju.
Nije sve vrijeme sve teklo skladno i bez problema. Kada je Jordan postao svjetska zvijezda i zvanično najbolji košarkaš na svijetu, mnoge kompanije su počele da se interesuju za njega i pokušavale ostvariti saradnju sa njim. Iako to nisu bili proizvođači sportske opreme, Nike je burno reagovao. Nike je smatrao da Jordan pripada samo njima i da se njegovo ime i lik ne smiju dovoditi u vezu sa bilo kojim drugim proizvodima ili uslugama osim onim iz linije Air Jordan. Jordan i njegov menadžer su gledali svoj interes. Nike je želio da u umu potrošača Michael Jordan bude asocijacija samo na Nike i Air Jordan brendove. Njegovo pojavljivanje u bilo kojoj drugoj kampanji bi značajno smanjilo ekskluzivnu vezu između MJ-a i ovih brendova. Ovaj problem je riješen povećanim ugovorom. Jordan se ipak povremeno pojavljivao u određenim kampanjama, na Nike-ovo veliko nezadovoljstvo, ali s obzirom da mu niko nije nudio ni približan ugovor onom koji je imao sa Nike- om, brzo je odustao od toga.
Nike sarađuje i sa drugim košarkašima, pa tako danas imaju aktivne ugovore sa aktuelnim zvijezdama NBA košarke. Svaki od njih ima svoju liniju obuće i odjeće i posebnu marketinšku kampanju. Neki imaju i poseban status u vidu podbrenda i svoj logo u prepoznatljivoj pozi po uzoru na „skakača“. Pored MJ-a, košarkaši sa važećim sponzorskim ugovorom sa Nike-om su:

  • Lebron James
  • Kobe Bryant (ove godine se penzionisao, ali njegov brend nastavlja da živi)
  • Kevin Durent
  • Blake Griffin
  • Chris Paul
  • Kyrie Irving
  • Russel Westbrook
Podrazumjeva se da nabrojani sportisti spadaju među najbolje košarkaše na svijetu. Pored košarkaša Nike ima ugovore i mnogim zvijezdama iz drugih sportova kako svjetskim tako i nekim regionalnim ili nacionalnim koje se posebno ističu. U Srbiji Nike ima ugovor sa mladom atletičarkom Ivanom Španović koja se izdvaja po sportskim rezultatima, ali i izgledu i interesantnom imidžu. Atraktivnost i rezultate Ivane Španović su primjetili i u kompaniji Red Bull pa je ona i na njihovoj listi brend ambasadora.