Saturday, December 31, 2016

Može li sad jedna stvarno dobra vijest?

Koliko često vam se desi da dobra vijest prođe pored vas, a da je i ne primjetite. Iskreno, meni počesto. Toliko smo nesvjesno fokusirani na loše vijesti, okupirani problemima, negativnom retorikom, reaktivnom politikom, propašću i neuspjehom da počinjem ozbiljno sumnjati da smo programirani da konzumiramo samo negativne vijesti. Realno, kada ste zadnji put čuli pozitivnu ekonomsku vijest koja govori o ozbiljnom uspjehu iz našeg užeg okruženja, a da se ne radi o otvaranju supermarketa, što ne smatram za lošu vijest, ali niko me ne može uvjeriti da je to veliki uspjeh za našu ekonomiju. To je samo kvalitetan PR trgovačkih kompanija.

Možda ste čuli za ovu vijest, a možda i niste. Ako jeste, super, još ću vas jednom podsjetiti. Ako niste, zapitajte se zašto niste. Da li je problem u negativnom okruženju, medijima koje pratite ili jednostavno vaš um nije navikao da prima pozitivne informacije. To je mentalni obrazac u kojem se svi ponekad nesvjesno zaglavimo.

A sada vijest:

Kompanija Lanaco iz Banjaluke je prva firma iz BiH koja je pozvana da učestvuje u Elite programu Londonske berze.
Elite program je pokrenut 2012. a do sada je kroz njega prošlo više od 350 evropskih kompanija, a Lanaco se u paketu za 2016. našao među 50 najperspektivnijih. Program traje od aprila 2016. pa naredne dvije godine. U Elite program ulazi se isključivo po preporuci. Lanaco je preporučen od strane Unicredit Banke koja je partner Londonskoj berzi u ovom programu. U Elite program ulaze uglavnom mlade male i srednje kompanije željne razvoja, ekspanzije i napredovanja koje traže nove partnere, nova tržišta i ozbiljne investitore. Cilj ovog programa je da se preduzeća koja imaju jasnu strategiju razvoja ozbiljno i profesionalno pripreme za sljedeću fazu rasta. Sa predstavnicima kompanija konstantno radi više od 150 konsultanata, koji ih vode kroz obuke, faze i pregovore sa investitorima. Na taj način učesnicima programa se pomaže da unaprijede poslovanje i pravilno planiraju sljedeće korake. Osim toga, firme učesnice se međusobno povezuju, integrišu, sarađuju i šire svoju mrežu kontakata i potencijalnih partnera. Zajednica Elite programa za sada broji 90 investitora i njihov broj konstantno rate. Proces apliciranja traje dvije godine, a nakon toga učesnik programa, u ovom slučaju Lanaco, počinje sa poslovanjem na Londonskoj berzi.


Šta ovaj uspjeh znači za Lanaco? Šta znači za Republiku Srpsku, a šta za Bosnu i Hercegovinu?

Lanaco učešćem u ovom programu dobija profesionalno mentorstvo, pristup finansijskoj zajednici i zainteresovanost ozbiljnih investitora sa kojima će moći direktno komunicirati.
Za Republiku Srpsku, pored bitnog ekonomskog uticaja, može da donese i promjenu imidža. Budimo realni, Republika Srpska ima jako loš imidž u okruženju. Pozitivne vijesti odavde skoro da i ne dolaze, jedina prepoznatljiva lica u regionu su istrošeni političari sa istrošenim idejama i poneka polujadna zvijezda rijeliti programa.
Za Bosnu i Hercegovinu važi isto što i za Republiku Srpsku. Premalo je pozitivnih vijesti, dobrih projekata i inicijativa koje se iz BiH plasiraju u regiju i Evropu. Uglavnom problemi i budalaštine. Lanacov uspjeh otvorio je vrata i drugim domaćim kompanijama da uđu u elitno evropsko društvo. Nakon Lanaca u isti program kasnije ove godine ušla je i AS Grupa u čijem sastavu je i sarajevski Klas. Nadajmo se da će ih biti još.

Iz Hrvatske u ovom programu za sada učestvuje šest kompanije. Preduzeća Tokić i Novi Agrar započinju drugi modul usavršavanja od ukupno osam. Ostali učesnici programa iz Hrvatske su Hangar 18, Invictus Investments,  Pet-Prom i Span.

Druga dobra vijest vezana za Lanaco, koja je, interesantno, dobila puno veći medijski prostor, je otvaranje njihove nove poslovne zgrade, odnosno tehnološkog centra. Radi se o prvoj pametnoj zgradi na našim prostorima kojom u potpunosti upravlja softver. Čestitam im na tome. Zgrada je impresivna, lijepa, tehnološki i arhitektonski vrlo moderna, ali mene vijest o njihovom učešću u Elite programu mnogo više raduje. Uz dva uspješna dostignuća koja sam naveo Lanaco je ove godine proslavio 26 godina poslovanja. Na sjajan način su obilježili jubilej i pripremili se za novu fazu razvoja.

Da zaključimo. Ulazak Lanaca u Elite program Londonske berze je odlična vijest. Ostavimo sad po strani lokalne, lične, političke, etničke, medijske, entitetske, administrativne, opoziciono-vladajuće i druge podjele. Ljudi, ovo je odlična vijest. I za Lanaco i za Republiku Srpsku i za Bosnu i Hercegovinu i za sve nas. Ovo je informacija vrijedna naše pažnje i dijeljenja.

E sad, zašto je otvaranje zgrade ili supermarketa važnija vijest od ulaska naše kompanije u Elite program Londonske berze? Vjerujem zato što se te vijesti više konzumiraju. I tu je srž problema. Naš fokus. U SAD-u čvrsto treće mjesto na listi najčitanijih dnevnih novina drži Wall Street Journal koji je čisto ekonomski medij. Kod nas ni ne postoji dnevna novina sa dominantnom ekonomskom tematikom. Ne postoji ni sedmični magazin. Postoji nekoliko skromnih web portala koji posluju na granici održivosti. O ozbiljnim ekonomskim analizama i istraživanjima u novinarstvu neću ni da govorim. Vlasnici medija i novinari će reći da nema ni publike za ozbiljan ekonomski medij. Čitaoci, sa druge strane, će reći da bi rado pratili kvalitetne ekonomske medije kada bi isti postojali i eto nas u ćorsokaku. Mislim da u medijskom prostoru u BiH trenutno postoji prazan prostor koji bi kvalitetno mogla da popuni lokalna varijanta Forbesa, WJS-a, Economista ili Financial Timesa. Tada ovako dobre vijesti više ne bi prolazile nezapaženo.

Moja poruka za danas je: 
Birajte medije koje pratite, birajte vijesti koje konzumirate, pratite ekonomska dešavanja i počnite primjećivati uspješne priče oko sebe.

Thursday, December 22, 2016

Ideje za razvoj seoskog turizma

Već duže od jedne decenije redovno putujem poslovno u Austriju po nekoliko puta godišnje i uglavnom boravim u kraju koji ima izuzetno razvijena sela, a naročito seoski turizam. Ta mjesta u kojima boravim nisu skijaški centri i nemaju posebne autentičnosti koje bi ih učinile atraktivnim velikom broju turista, ali ono što imaju, koriste na najbolji mogući način. Neka mjesta su zaista posebna i autentična, kao što je Hallstatt, i tu se ne može puno ideja iskopirati, ali većinu mjesta od drugih izdvaja tek poneka specifičnost koja je predstavljena na izvrstan način. Naravno, seoski turizam nije jedina okosnica razvoja tog kraja. Vrlo su razvijeni i poljoprivreda, industrija i trgovina, ali danas se bavim turizmom kao temom.
Neke od navedenih ideja sam pronašao na stranici Bašta Balkana i iskoristio ih. Neke ideje su lakše, a neke teže izvodljive. Za implementaciju određenih je potrebna podrška opštine, odnosno grada, a druge mogu razvijati mjesne zajednice ili privatni inicijatori. Naravno, treba napomenuti da nije sve ideje moguće sprovesti u svakom selu, ali uvođenje samo nekoliko njih bi moglo značajno poboljšati život u tom mjestu.
Ulaganja u smještajne kapacitete sama po sebi neće privući turiste. Potrebno je da selo ponudi potencijalnim posjetiocima nešto što im može biti interesantno i time ih privuče.
Evo nekoliko ideja šta bi to moglo biti:
1. Lokalna znamenitost – Treba početi od onog što je najinteresantnije u mjestu. Rijeka, jezero, pećina, šuma, vodopad, spomenik, kula, ruina, lokalni iscjelitelj, narodni ljekar, ljekovita voda, ljekovito blato, ljekoviti preparati i trave i slično. Teško da postoji selo koje nema neku znamenitost ili posebnost. S druge strane, rijetka su naša sela koja to i koriste. Potrebno je za svaku znamenitost posebno razviti plan kako od nje napraviti atrakciju koja bi bila zanimljiva posjetiocima. Treba jasno označiti ili napraviti put do nje i postaviti table sa detaljnim informacijama o znamenitosti.
2. Legenda – Lokalne legende o vilama, vampirima, drekavcima, duhovima, neobičnim pojavama, bitkama ili nekim drugim istorijskim događajima, ispričane na pravi način mogu biti izuzetno zanimljive i privlačne. Neka mjesta su, samo na osnovu legende, napravila uspješnu priču.
3. Festival ili događaj – Organizacija festivala ili događaja koji je karakterističan za taj kraj: pečenje rakije, pravljenje vina, branje voća, kosidba, spremanje zimnice, vrcanje meda, kuhanje džema, spremanje posebnog jela, izrada narodne nošnje, zbor, zanat, pjevanje, muzika. Treba izabrati datum koji odgovara toj manifestaciji, tražiti pomoć opštine/grada i organizovati festival koji može biti ključan za razvoj tog sela ili čak regije. Na takvoj manifestaciji lokalni proizvođači bi nudili svoje proizvode na prodaju. Festivali obezbjeđuju publicitet, što dođe kao besplatna promocija mjesta.
4. Religijski objekat ili događaj – Religijski ili vjerski turizam je jedan od najstarijih oblika turizma. Ljudi su spremni preći velike udaljenosti da bi posjetili neko svetilište. Zanimljivo svetilište može biti okosnica razvoja turizma u određenom mjestu.
5. Pješačke i biciklističke staze – Prvo je potrebno je prokrčiti staze i napraviti signalizaciju. Ovaj vid turizma može biti posebno pogodan za sela koja se nalaze u blizini gradova. Uz staze se treba razvijati ugostiteljstvo. Staze pojedinačno mogu imati neki koncept ili priču. Staza zdravlja, romantična staza, istorijska staza, staza gljiva, staza vina, staza šumskog voća, šumska staza, livadska staza. Treba imati ideju stazu čega ponuditi i napraviti dobru signalizaciju, odnosno ostaviti putokaze i objašnjenja.
6. Poznata kafana – Selo bi trebalo da ima kafanu koja bi po svojoj autentičnosti i meniju bila nadaleko poznata. Svaka dobra seoska kafana mora u svom meniju imati neko jelo ili piće karakteristično za svoje selo ili kraj.
7. Spomen kuća – spomen kuća nekog poznatog čovjeka iz tog sela ili zanata ili veštine koje selo ima. Također se u obliku spomen kuće ili mini muzeja može predstaviti neki poseban istorijski događaj koji se odigrao u tom mjestu.
8. Izrada suvenira – U svakom selu ima vještih i kreativnih ljudi koji prave sjajne rukotvorine i suvenire. Moguće je lokalnu prodavnicu opremiti tako da u jednom dijelu ima kutak sa seoskim suvenirima. Odjeća, obuća, kape, džemperi, zimnica, ukrasi, grnčarija, vaze, seoski stari alat, slike, domaća hrana…
9. Higijena sela i ljubaznost domaćina – Mislim da nije potrebno objašnjavati značaj ove dvije stvari.
10. Još nekoliko ideja za razmatranje: ribolov, kamping, kuće tradicionalne arhitekture, folklor, ambijentalna cjelina, netaknuta priroda, jahanje, lov…
Da bi se ostvarile ovakve ideje potrebna je saradnja ljudi, a tu se kao prepreka može pojaviti mentalitet našeg čovjeka. U tu analizu danas nemam namjeru ulaziti, ali sam htio ukazati da za razvoj turizma na selu prvo treba na pravi način iskoristiti resurse sa kojima se raspolaže pa tek nakon toga razvijati ambiciozije planove.
Tekst sam počeo sa Austrijom pa bih i završio s njom. Redovno tamo viđam turističke proizvode koji sami po sebi spadaju u sasvim prosječnu ponudu, međutim nakon što se dotjeraju i na njih se primjeni nekoliko marketinških zahvata postaju prvoklasne atrakcije, dok kod nas vrlo ozbiljni potencijali leže zapušteni, zarasli u trnje i makiju, nepristupačni i zaboravljeni.
Da na kraju dodam, moja uža stručna specijalizacija nije turizam, već marketing i menadžment, tako da ovaj tekst ne nudim kao stručni rad već samo kao dobronamjerne ideje za koje smatram da bi se kod nas mogle implementirati i možda nekom negdje pomoći.

Monday, November 28, 2016

Arogancija je naskuplja stvar na svijetu


Arogancija je nešto što sebi u biznisu ne smijete nikada, nikada, nikada dozvoliti. Cijena može biti previsoka čak i za kratkoročno prepuštanje ovom opasnom poroku. Primjera o padu i propasti prouzrokovanih prepuštanju samodopadnosti i bahatosti je previše u svijetu biznisa. Postoje brojne kompanije za koje mlađe generacije nikad nisu ni čule, a koje su u svoja najslavnija vremena dominirale tržištima. Ima i onih čije uspjehe još uvijek dobro pamtimo.

Nokia je bila apsolutni lider na tržištu mobilnih telefona sa 50% udjela u tržištu u 2007. godini. Onda su počeli da se ponašaju arogantno. Iste te 2007. Apple je predstavio prvu verziju iPhone-a. Iako je Nokia među prvim proizvođačima predstavila softver za pametne telefone, oni stariji će se sjetiti da se zvao Symbian (dobro ste pročitali, stari ste ako se sjećate Symbiana), uporno su odbijali da prihvate novi tržišni trend koji je postavljao Apple sa iPhone-om, a ubrzo i Samsung i drugi proizvođači pokretani Android operativnim sistemom koji je razvijao Google. Taj trend, iniciran od strane Apple-a, je nalagao: kupci žele artistički dizajniran, lijep i moderan operativni sistem i mogućnost lakog skidanja tone aplikacija (iako je većina potpuno beskorisna i koristiće je samo nekoliko puta), moderno i jednostavno dizajniran uređaj sa ekranom osjetljivim na dodir. U Nokiji su pak smatrali da oni kao dugogodišnji tržišni lideri vode igru i odlučuju u kojem smjeru će ići tržište. Insistirali su na inžinjerskoj arhitekturi operativnog sistema i prevelikom broju modela telefona kako bi zatvorili sve tržišne niše. Apple je imao samo jedan model. Prva verzija Androida je lansirana 2008. godine. Nokijin udio u tržištu u 2012. bio je manji od 3%.

Rast Androida, stagnacija iOS-a i propast Symbiana

Sličnu slobodu praktikovanja arogancije su sebi donekle dozvolili Microsoft i Apple. Microsoft zbog insistiranja na apsolutnoj dominaciji u tržištu softvera za PC, a Apple prije nekoliko godina, zbog tvrdoglavog stava da su najbolji telefoni oni sa veličinom ekrana od samo 4 inča, iako je bilo jasno da kupci žele veće ekrane. Obje kompanije su pretrpjele velike gubitke i izgubile dobar dio tržišta. Nokiju je ipak koštalo puno više, nisu dobili šansu za popravni ispit. Samsung je od nedavno na istom putu. Počeli su u kampanjama ismijavati konkurentske proizvode kako bi dokazali svoju nadmoć. Nakon prvog kiksa sva nadmjenost se raspršila kao mjehur od sapunice. Nakon povlačenja modela Note 7 zbog pregrijavanja i, u nekoliko slučajeva, eksplozije baterije Samsung se nalazi u velikim problemima. Sada mole potrošače da im pruže još jednu šansu i ponovo ukažu povjerenje. Čisto sumnjam da će vratiti izgubljenu poziciju. Nokijin slobodan pad je zapravo počeo povlačenjem miliona uređaja zbog neispravne baterije 2007. godine. Kakve li zanimljive koincidencije.

Inovativnost, fleksibilnost i brzo reagovanje na nove trendove su ono što kompaniju može održati vitalnom i svježom. Menadžment u kriznim situacijama može znatno pomoći, ali to je već liječenje simptoma, nije prevencija.

Ove godine najveći rast na tržištu pametnih telefona ostvaruje Huawei, kompanija za koju je prije koju godinu malo ko čuo. Njihove prve perjanice modeli P9 i Mate 9 (koji je tek nedavno predstavljen) spadaju u sami tehnološki vrh na tržištu pametnih telefona. Nakrcani su besprekornim hardverom, ažurnim softverom, svim inovacijama koje pružaju i drugi "stariji" proizvođači sa još po kojom dodatnom jedinstvenom opcijom ili karakteristikom kao što izuzetno moćna dvostruka glavna kamera razvijena u saradnji sa legendarnim njemačkim proizvođačem kamera Leica. I sam koristim Huawei P9, volim da fotografišem (amaterski) i apsolutno sam oduševljem sa mogućnostima kamere. Ovdje možete da se uvjerite u kvalitet fotografija koje sam uslikao sa P9. Uređaji su izrađeni od vrhunskih materijala, nema ni traga jeftinoj plastici. I sve to po znatno nižoj cijeni od one koju traži Apple ili Samsung. Huawei već drugu godinu za redom zauzima čvrsto treće mjesto na listi proizvođača po udjelu u svjetskom tržištu, odmah iza Samsunga i Appla, a na ogromnom kineskom tržištu su lider. Neki će reći da je to zbog rapidnog rasta azijskog tržišta na kojem je Huawei domaći igrač, ali to je samo djelimično istinito. Trenutno, najbrže rastuće tržište za mobilne telefone je Afrika. Ali, ovi statistički podaci mogu da iznenade samo neupućene. Huawei je još 2012. prestigao Ericsson i postao najveći proizvođač telekomunikacijske opreme na svijetu.


Pored izvrsnih telefona Huawei nudi odlične gedžete koji prate pametne telefone. Njihov pametni sat je jedan od najboljih na tržištu, a VR set oduševljava kvalitetom izrade. Huawei, slično kao i Apple, koristi artistički pristup u dizajniranju svojih proizvoda, tako da njihovi flagship modeli zaista izgledaju odlično.

Ono što posebno oduševljava kod ove ambiciozne kompanije je njihovo investiranje u istraživanje i razvoj. Od 170.000 zaposlenih u kompaniji, čak 76.000 je uključeno u istraživanje i razvoj. Huawei u svom sastavu ima 21 razvojni institut u 15 zemalja svijeta. U 2014. kompanija je uložila 6,4 milijarde dolara u istraživanje i razvoj. Ovi podaci govore da Huawei ne misli ostati na trećem mjestu i da ozbiljno grabi ka samom vrhu ljestvice. Poljuljani Samsung mu trenutno otvara veliki prazan prostor, makar samo u tržištu Android telefona. Iako, za očekivati je da će se ubrzo pojaviti i nova imena koja će igru učiniti još interesantnijom. 

Huawei P9

Kako će se stvari odvijati u budućnosti, u kojem smjeru će se kretati tržište i ko će biti budući lideri teško bi odgonetnuli i Steve Jobs, Warren Buffett i Nostradamus taman i kada bi zajedno napravili kongres. Potrošači vape za novim idejama, tehnologijama i rješenjima koja će ih iznenaditi, a novi proizvođači dolaze sa svježim idejama i inovacijama. Jedno je sigurno, pojaviće se novi igrači, izmješaće se karte, a arogantni neće preživjeti.

Monday, November 21, 2016

Kako je ličnost Steve Jobsa uticala na imidž brenda Apple?

Steve Paul Jobs bio je jedan od dva osnivača i dugogodišnji rukovodilac kompanije Apple. Takođe je osnivač i bivši rukovodilac kompanije Pixar, sve dok je nije prodao kompaniji Disney. Uz to je spadao među najveće dioničare Disneya i bio član Disneyeve uprave. Smatran je jednom od vodećih ličnosti u industriji računara i zabave. Jobsova poslovna biografija je dosta doprinijela mitu o usamljenim, preduzetničkim osobenjacima silicijumske doline. Izdvajao se po shvatanju značaja estetike i dizajna. Njegov rad na proizvodima koji su funkcionalni i dizajnom privlačni stvorio mu je kultni status. Zajedno sa suosnivačem Applea Stevenom Wozniyakom doprineo je širenju popularnosti personalnih računara u kasnim 1970-im godinama. U ranim osamdesetim godinama prošlog vijeka Jobs je prvi uočio komercijalni potencijal grafičkog korisničkog interfejsa i miša. Nakon što je izgubio kontrolu u upravi Applea 1985, Jobs je osnovao firmu NeXT, koja se bavila računarskim platformama specijalizovanim za visoko obrazovanje i poslovnu primjenu. Kada je 1997. Apple kupio NeXT, Jobs se vratio u preduzeće kojem je suosnivač i od tada do samostalnog povlačenja je bio na položaju glavnog izvršnog rukovodioca (CEO).
Steve Jobs je 24. avgusta 2011. objavio da podnosi ostavku na mjesto generalnog direktora Applea. Umro je 5. oktobra iste godine od posljedica raka prostate.
                               
Steve Jobs

Čim je Jobs 2011. ozvaničio odluku da ponovo napušta kompaniju, ovaj put zbog bolesti, i da se nema namjeru vraćati, berza je reagovala negativno. Cijena akcija Applea je naglo pala. To je bio jasan pokazatelj koliko je ličnost Steve Jobsa bila usko vezana uz imidž kompanije. Svakom ko je bolje upućen u ekonomiju je jasno da je reakcija tržišta bila pretjerana. Jobsov plan o povlačenju je predstavljen dan prije objave kvartalnih finansijskih rezultata jer se znalo da će oni ublažiti paniku među investitorima i vratiti im optimizam.
Na mjesto novog CEO-a je došao Tim Cook koji je Jobsa mijenjao i ranije kada je odlazio na medicinske pauze i on se smatrao dostojnom zamjenom. Apple je stvorio sliku da kompanija ostaje u sigurnim rukama i da budućnost nije neizvjesna.
U to vrijeme se nije znalo kako će kompanija prebroditi „kult ličnosti“ koji se stvorio oko Jobsa i kakav će uticaj njegov odlazak imati na buduće poslovanje Applea. Iako je jak tim lidera preuzeo upravljanje kompanijom, a proizvodna linija je stvorila više momentuma nego ikad u istoriji kompanije, neizvjesnost koju je donijelo povlačenje Jobsa je bila veća nego što je berza bila spremna podnijeti.[1]
Pitanje koje se pojavilo samo po sebi glasi: „Da li je to dobro za Apple?“ Koliko ta veza između ličnosti Steve jobsa i imidža kompanije Apple doprinosi firmi, a koliko joj prijeti ugrožavanjem povjerenja kupaca i investitora u slučaju odlaska Jobsa iz kompanije, što se i desilo 2011. godine?
Model pametnog telefona iPhone 4S predstavljen je nakon odlaska Jobsa i bio je prva verzija iPhonea koji na posebnoj prezentaciji nije predstavio Steve Jobs. To je uradio novi CEO Tim Cook. Čitav događaj je bez prisustva Jobsa bio bez sjaja za javnost, a izlazak 4S-a je dodatno opterećen razočaravajućim recenzijama. Loše recenzije za iPhone 4S nisu bile stvar odsustva Jobsa, već previsokih očekivanja od modela koji je samo bio dorađena verzija modela iPhone 4. Ali, sve se nekako desilo odjednom.
Jobs je već odsustvovao iz kompanije na 12 godina kada je smjenjen sa funkcije CEO-a. U međuvremenu je osnovao i prodao Disney-u superuspješnu kompaniju za kompjutersku animaciju Pixar koja je napravila komercijalno vrlo uspješan kompjuterski animirani film Toy Story. Jobs-ov povratak u Apple koji se tada nalazio u velikoj krizi predstavlja jednu od najspektakularnijih priča o oporavku kompanije. Njegove inovativne ideje iz kojih su se izrodili proizvodi kao što su iPod, iPhone i iPad su potpuno preporodile Apple i pozicionirale ga među najuspješnije kompanije na svijetu. Zbog toga je njegova ličnost bila toliko povezana sa imidžom Applea, a njegovo povlačenje kod investitora percipirano kao opasnost za kompaniju.
Prateći odlazak Steve Jobsa 1985, marketinška strategija se do 1996. toliko promjenila da je Apple postao brend u velikoj nevolji. Gubio je milione na razvijanje proizvoda kao što je Newton, koji je bio ispred svog vremena, kao i nekih koji nikada nisu dospjeli na tržište. Pojavili su se brojni članci u medijima koji su se odnosili na Apple u negativnom svjetlu, neki su sugerisali da je besmisleno kupovati Apple, do nekih koji su Apple nazivali računarskim „igračkama“ koje nisu sposobne za „stvarno“ računanje. Tržišne dionice su padale i cijene Applovih dionica su se stalno mijenjale. Povratak Steve Jobsa 1997. godine, najavio je oživljavanje i transformaciju brenda i kompanije. To se baziralo na njegovoj strateški posvećenoj pažnji razvijanja proizvoda i podmlađivanju Appleovog imidža, koji se prije svega zasnivao na kampanji „Misli drugačije“ (Think Different).[2]


Apple je nastavio da uspješno posluje i razvija se i nakon odlaska i smrti Steve Jobs-a jer, prije svega, posjeduje jaku korporativnu kulturu koja mu to može omogućiti. Takođe, Apple okuplja veliki broj kreativnih ljudi koji rade na razvoju novih proizvoda i servisa. Dalje, malo koja kompanija u svijetu toliko ulaže u istraživanja i razvoj kao što to radi Apple. Ipak, bilo je potrebno neko vrijeme dok su se potrošači i investitori uvjerili da odsustvo Jobsa nema prevelik uticaj na funkcionisanje i razvoj kompanije.
Steve Jobs je bio osobenjak, jednostavan čovjek, ali veliki vizionar. Imao je posebno razvijen osjećaj za prepoznavanje želja potrošača, čak ni kada oni sami nisu bili u stanju da definišu želju ili potrebu. Imao je i jako izražen osjećaj za dizajn tako da Apple u dizajniranju, uz ergonomski, uvijek koristi i umjetnički pristup. Te njegove karakteristične osobine su se prenijele na Apple kao brend pa danas najveći izazov kompanijskom brend menadžmentu predstavlja da te osobine brenda zadrži i nakon ere Jobs-a.
Teško je procijeniti šta je bliže istini. Moguće je da Jobs- ova manijakalna kreativna energija i dalje predstavlja suštinu onog šta pokreće Apple, ali je vjerovatnije da je ta mašinerija puno veća od njega i da će Apple nastaviti da napreduje sasvim dobro i bez njega.[3]



[1] Apple's Steve Jobs Effect: When a Personality Becomes a Brand – Tony Kontzer
[2] Studija slučaja Epl - Misli drugačije
[3] Apple's Steve Jobs Effect: When a Personality Becomes a Brand – Tony Kontzer

Friday, November 18, 2016

Kako je Nike napravio brend od Michaela Jordana?

Uloga poznatih ličnosti u velikim marketing planovima postoji odavno i važan je dio tih planova. Profesionalni sportisti su naročito privlačni velikim kompanijama jer predstavljaju oličenje fizičke i mentalne superiornosti, često privlačno izgledaju i šire oko sebe auru pobjede. Pri izboru osobe koja će reklamirati brend, kompanije moraju biti vrlo oprezne. Svaki negativan publicitet vezan za tu osobu će se negativno odraziti i na imidž brenda. To je razlog više zašto su sportisti pogodni za marketinške kampanje jer često predstavljaju i moralne uzore i rijetko se skandalozno ponašaju, mada ima i takvih primjera. Tu vrstu sigurnosti teško da mogu pružiti zvijezde muzike i filma. Naravno, ima brendova kojima odgovara skandalozno ponašanje svojih selebritija, ali Nike ne spada u takvu vrstu kompanija. Nike traži sportiste koji su najbolji, pobjednici, seksi i harizmatični.
Jedna od najvećih i najuspješnijih kampanja koje uključuju poznate ličnosti je bila ujedno i jedna od najriskantnijih marketinških kampanja ikad. Kada je Nike 1984. godine, kao kompanija u problemima koja se tada borila za opstanak na tržištu, prvi put kontaktirao Micheala Jordana on je bio novi igrač u prosječnom NBA timu Chicago Bulls koji je igrao svoju prvu (rookie) sezonu. Nike- ov menadžment se odlučio na rizičan potez kako bi pokušali oživjeti kompaniju koja je prvobitno doživjela uspjeh sa patikama za trčanje, ali je taj uspjeh već bio potrošen. Nike- ov budžet za marketing za 1984. godinu je iznosio 500 000$ i menadžment je odlučio da kompletan taj iznos ponudi novoj neafirmisanoj zvijezdi porijeklom iz Sjeverne Karoline za ugovor o reklamiranju. U to vrijeme to je bio nevjerovatan novac za učešće u kampanji, ali Nike- ov menadžment je procijenio da je to neophodan rizik kako bi oživjeli kompaniju.
Nike je tada bio proizvođač patika za trčanje i u košarkaškom svijetu kojim su suvereno vladali Adidas i Converse niko ih nije smatrao ozbiljnim proizvođačem. U to vrijeme učešće sportista u kampanjama nije bilo toliko značajno i ni jedna kompanija se ne bi usudila da kompletan svoj marketing budžet uloži u jednu osobu, pogotovo neafirmisanog košarkaša koji igra prvu sezonu. Sa sportistima uvijek postoji i rizik od povrede koja im može prekinuti sezonu ili upropastiti karijeru. Nike je u Michealu Jordanu vidio nešto posebno što im je dalo hrabrosti da se upuste u rizik. Vidjeli su u njemu neku posebnu energiju, osobnost, silnu kompetenciju, srce i potencijal da mladi rookie Jordan postane velika zvijezda, ali Michael je bio neodlučan da potpiše ugovor sa Nike-om.


Jordan je u dotadašnjoj karijeri nosio samo patike marki Converse i Adidas i nije imao povjerenja u Nike koji je u košarkaškim okvirima bio potpuno nepoznat brend. Nakon ubjeđivanja od strane menadžera i porodice, Michael je ipak odlučio da ode na sastanak u Portland u sjedište kompanije gdje bi mu pokazali posebnu video prezentaciju o planiranoj kampanji. Godinama kasnije je izjavio da je otišao zbog nagovaranja i da  nije imao namjeru da potpiše ugovor. Video prezentacija se sastojala od usporenih snimaka iz Jordanove karijere sa koledža, posebno njegovih kasnije čuvenih „letećih“ poteza. U pozadini spota je išla muzika, tadašnjeg hita, pjesme „Jump“ grupe Pointer Sisters. Nike-ov glavni dizajner Peter Moore je predstavio skice modela patika Air Jordan 1, trenerki i prateće opreme, sve u crno- crvenoj kombinaciji. Nakon prezentacije Jordan je bio pun entuzijazma. Navodno je jedinu primjedbu imao na izbor boja, rekao je: „Ne mogu to da nosim, to su đavolje boje“. Radilo se o šali, jer su te boje takođe zaštitne boje Chicago Bullsa koje nosi na svakoj utakmici. Na tom sastanku Jordan je potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 2,5 miliona dolara i brend Air Jordan je rođen.


Micheal Jordan je ubrzo postao velika NBA zvijezda i svaki dječak u Americi je želio da bude kao on. Prodaja Nike- ovih patika se vinula u nebo. Nakon osvajanja takmičenja u zakucavanju u dvorani Coliseum u Seattlu, Jordanov logo je promjenjen u popularnog „skakača“. Nakon dvanaest različitih verzija ultra-popularnih patika Air Jordan, Nike se 1997. odlučio na novi neočekivani marketing plan. Proizvodi brenda Jordan više neće nositi Nike natpis niti prepoznatljivi Nike swoosh logo. Air Jordan će početi da se gradi i razvija kao poseban brend Nike- ove košarkaške linije proizvoda.


Nakon osvojenih šest NBA finala, isto toliko osvojenih MVP trofeja (najkorisniji igrač) na NBA finalu, dvije olimpijske zlatne medalje, deset titula najboljeg šutera lige, pet MVP trofeja ligaškog dijela takmičenja, četrnaest izbora u NBA All- Star selekcije, dvije titule najboljeg izvođenja zakucavanja na All- Star NBA takmičenju i izbora za najboljeg rookie igrača sezone Michael Jordan se smatra najboljim košarkašem svih vremena. Njegova nevjerovatna karijera je značajno pomogla da kompanija koja se borila za opstanak postane vodeći svjetski proizvođač patika i sportske opreme.
Jordan i Nike- ovi dizajneri su proizveli 31 verziju modela Air Jordan patika sa rednim brojevima kao imenima modela. Broj 23 je posljednji u čast broja 23 koji je Jordan nosio na dresu dok je igrao za Chicago Bulls- e. Nakon toga modeli su dobijali imena po godini u kojoj su predstavljeni pa su izašli još modeli AJ 2009, AJ 2010, AJ 2011 i AJ 2012. Model za 2013. godinu je nazvan AJ 28. Svaka verzija Air Jordan patika je drugačija, posebna i ima autentičnu priču koja je prati. Air Jordan modeli patika spadaju među najprodavanjije košarkaške patike i podjednako ih kupuju sportisti i kolekcionari. Iako ne igra aktivno košarku još od 2003. godine (nekoliko puta se vraćao nakon prestajanja aktivnog bavljanja košarkom) Michael Jordan i dalje sarađuje sa kompanijom Nike, a brend Air Jordan je vrlo živ i aktivan i prepoznatljiv po logu „skakaču“. Jordan se i dalje bavi košarkom, ali sada kao  većinski vlasnik NBA tima Charlotte Hornets.


Nike je 2015. ostvario promet od 30 milijardi dolara i planira ostvarivati 50 milijardi godišnje do 2020. To je impresivan uspjeh, naročito ako se sjetimo borbe za opstanak sa početka osamdesetih i marketinške kocke iz 1984. godine. Dobar dio današnjeg uspjeha Nike duguje košarkaškoj legendi iz Sjeverene Karoline.
Nije ni Nike Jordanu ostao dužan. Micheal Jordan od prvog ugovora sa Nike- om predstavlja simbol uspješne saradnje kompanije i slavne ličnosti, ali i ubjedljivo najplaćeniju zvijezdu u marketingu. Nema sumnje da je Nike napravio odličan potez kada je kompletan godišnji marketing budžet odlučio da ustupi zvjezdi u usponu kako bi pokušali oživiti kompaniju.
Nije sve vrijeme sve teklo skladno i bez problema. Kada je Jordan postao svjetska zvijezda i zvanično najbolji košarkaš na svijetu, mnoge kompanije su počele da se interesuju za njega i pokušavale ostvariti saradnju sa njim. Iako to nisu bili proizvođači sportske opreme, Nike je burno reagovao. Nike je smatrao da Jordan pripada samo njima i da se njegovo ime i lik ne smiju dovoditi u vezu sa bilo kojim drugim proizvodima ili uslugama osim onim iz linije Air Jordan. Jordan i njegov menadžer su gledali svoj interes. Nike je želio da u umu potrošača Michael Jordan bude asocijacija samo na Nike i Air Jordan brendove. Njegovo pojavljivanje u bilo kojoj drugoj kampanji bi značajno smanjilo ekskluzivnu vezu između MJ-a i ovih brendova. Ovaj problem je riješen povećanim ugovorom. Jordan se ipak povremeno pojavljivao u određenim kampanjama, na Nike-ovo veliko nezadovoljstvo, ali s obzirom da mu niko nije nudio ni približan ugovor onom koji je imao sa Nike- om, brzo je odustao od toga.
Nike sarađuje i sa drugim košarkašima, pa tako danas imaju aktivne ugovore sa aktuelnim zvijezdama NBA košarke. Svaki od njih ima svoju liniju obuće i odjeće i posebnu marketinšku kampanju. Neki imaju i poseban status u vidu podbrenda i svoj logo u prepoznatljivoj pozi po uzoru na „skakača“. Pored MJ-a, košarkaši sa važećim sponzorskim ugovorom sa Nike-om su:

  • Lebron James
  • Kobe Bryant (ove godine se penzionisao, ali njegov brend nastavlja da živi)
  • Kevin Durent
  • Blake Griffin
  • Chris Paul
  • Kyrie Irving
  • Russel Westbrook
Podrazumjeva se da nabrojani sportisti spadaju među najbolje košarkaše na svijetu. Pored košarkaša Nike ima ugovore i mnogim zvijezdama iz drugih sportova kako svjetskim tako i nekim regionalnim ili nacionalnim koje se posebno ističu. U Srbiji Nike ima ugovor sa mladom atletičarkom Ivanom Španović koja se izdvaja po sportskim rezultatima, ali i izgledu i interesantnom imidžu. Atraktivnost i rezultate Ivane Španović su primjetili i u kompaniji Red Bull pa je ona i na njihovoj listi brend ambasadora.


Friday, November 11, 2016

Genijalno rješenje BH političara za nezaposlenost mladih

Sa 57,5% (prema izvorima Svjetske banke) BiH je svjetski prvak u nezaposlenosti mladih. Drugi izvori kažu da u većim gradovima polovina mladih u tridesetim godinama nema ni jednog dana upisanog radnog staža. U manjim gradovima i na selu situacija je još gora. To nije dobro, svi ćemo se složiti. Kako bi se stanje popravilo sve bosanskohercegovačke vlade, parlamenti i skupštine, vijeća, odbori i odjeljenja na državnom, entitetskom, kantonalnom, gradskom i opštinskom nivou skočile su na noge i počele djelovati. Usaglasili su politike, stavili na stranu nacionalne, vjerske i političke podjele i razmirice i dogovorili zajedničko djelovanje. Po prvi put u kratkoj istoriji mlade države Bosne i Hercegovine. Svi k'o jedan. Bratstvo i jedinstvo. Josip Broz bi, da ih vidi, suzu radosnicu pustio. Jedino mi nije poznato da li strategiju i taktiku dogovaraju digitalno, telepatski ili direktnom komunikacijom. Nekako mi je nevjerovatno da mogu sve dogovoriti i usaglasiti direktnom komunikacijom. Mislim da se ipak radi o nekom naprednom sistemu komuniciranja nepoznatom i nedostupnom nama običnim smrtnicima. Ne znam ni koje je krovno tijelo zaslužno za nadzor i koordinaciju, ali mora mu se odati priznanje jer savršeno radi posao. Ovakva usaglašenost i razumijevanje nije viđena još od dogovora o podjeli novca iz Elektroprenosa.
Kao četiri ključne strategije u borbi protiv nezaposlenosti mladih određene su:
  • Korupcija,
  • Nepotizam,
  • Ekonomska stagnacija i
  • Konstanto stvaranje osjećaja opšteg beznađa.
Ove četiri strategije kada se sprovode sinhrono tvore magičnu formulu koja za rezultat daje rapidno opadanje stope nezaposlenosti mladih. Kako? Vrlo jednostavno. Nezaposlena mladost masovnim egzodusom napušta zemlju. Jer, šta da radi mlada nezaposlena osoba u zemlji koja joj ne nudi nikakvu budućnost ni izglednu perspektivu? Ništa. Odlazi iz nje.



Matematički gledano, ideja je naprosto genijalna. Ako zaposlite jednu osobu smanjili ste broj nezaposlenih za jedan, ali ako tu osobu protjerate iz zemlje ne samo da ste smanjili broj nezaposlenih za jedan već ste smanjili i polazni obračunski broj i dugoročno riješili problem koji bi se u prvoj soluciji mogao ponovo javiti, jer priznaćete, poslovi su jedna vrlo nesigurna i promjenjiva pojava na koju se nije pametno dugoročno osloniti. Užitak je razmišljati o tome kako naši političari dugoročno brinu za nas. Koncept je toliko savršeno funkcionalan da su ga počele kopirati i susjedne zemlje Hrvatska i Srbija. Ali, ne trebaju našim političarima priznanja i pohvale, vijenci i lovorike. Dovoljno im je to da formula funkcioniše i nezaposlenost se smanjuje. Rapidno. Svaki dan po nekoliko autobusa mladih prestaje tražiti posao u BiH i počinje ga tražiti negdje drugdje. Postaju tuđi problem.
Masovan odlazak mladih, pa i onih malo starijih dovodi do predviđanja koja kažu da će do 2050. BiH biti država bijednih staraca. Od političara to nećete čuti. Od njih možete čuti samo da broj nezaposlenih opada. Na primjer, teško ćete čuti kolika je stopa nezaposlenosti koja trenutno iznosi nevjerovatnih 41,65% (stopa nezaposlenosti od 57,5% sa početka teksta se odnosi samo na mlade).
Za kraj, kao apsolutni dokaz genijalnosti bosanskohercegovačkih političara navodim podatak da emigracija godišnje u BiH pošalje tri miljarde KM što pokriva 13% BDP-a. Procjenjuje se da još toliko novca od emigracije uđe putem neformalnih kanala. Još jedan ekonomski pokazatelj u kojem je Bosna i Hercegovina među svjetskim prvacima.
Ako ima još neko da sumnja u sposobnost naših političkih elita i misli da bi ovu zemlju trebalo mijenjati neka lagano počne sa pakovanjem i istraživanjem u koju zemlju da ide pa neka tamo mašta o promjenama jer se ovdje nema šta mijenjati. Ova zemlja je došla do kraja istorije, historije i povijesti. Ovdje se više ništa neće mijenjati.
Osim ako se situacija ne okrene, pa eventualno mladi protjeraju političke elite u masovni egzodus. Ali, za tako nešto bi se prvo trebali probuditi i sagledati gdje žive.


Monday, October 10, 2016

Smrt radnim mjestima! Živjeli poslovi!

Kakva je uopšte razlika između radnih mjesta i poslova i čemu takvo ogorčenje u naslovu, i sam bih se pitao da sam na mjestu čitaoca. Razlika je u značenju, suštini, percepciji, u shvatanju rada i radnih obaveza. Razlika je u načinu razmišljanja.

Radno mjesto je statičan pojam. Radna pozicija koja podrazumjeva fizičko prisustvo na nekom mjestu i dobijanje plate za to. Ono ne podrazumjeva nužno sam rad i rezultat toga rada. U okruženju u kojem se posao naziva radnim mjestom se ne priča o radnim normama, efektivnosti, efikasnosti. Tu su teme kartice, prijava ulaska, odjava na izlasku, portir i njegova kućica, rampa, sjedenje, buljenje u ekran, glumljenje zauzetosti. Radno mjesto je doživotno. Posao se stalno i iznova obnavlja i zaslužuje. Na radnom mjestu je dovoljno fizičko prisustvo, na poslu treba raditi. Na radnom mjestu se ne treba usavršavati, na poslu treba. Radno mjesto je zona komfora. Posao je proaktivno djelovanje. Radno mjesto i posao nisu samo riječi, to je stanje uma. Radno mjesto je kolektivna iluzija, posao je realnost.

Riječi su vrlo moćne. Politički sistemi vješto koriste specifične riječi i jezičke konstrukcije da bi manipulisali masama. Sličnu stvar rade i mnoge kompanije u marketinškim kampanjama. Totalitarni režimi su išli tako daleko da su određene riječi zabranjivali. Smatrali su da će prestankom njihove upotrebe i sam pojam koji opisuju vremenom iščeznuti kao ideja. U engleskom jeziku posao se kaže „job“. Najbliži pojam radnom mjestu bili bi „job position“ ili „job description“ ali u engleskom se to prevodi kao  opis posla ili radnog mjesta. Moglo bi se reći i working place, ali to je već radni prostor, odnosno fizička dimenzija. Primjećujete li razliku? Ne postoji radno mjesto kao posao. Slično je u njemačkom. Nijemci posao zovu Arbeit. Doslovno rad. Postoji i riječ Arbeitsplatz koja bi se mogla prevesti kao radno mjesto, ali to je statistički pojam. Nikome ne bi palo na pamet da traži Arbeitsplatz, traži se Arbeit. Jezik značajno određuje i formira naciju, ne samo u etničkom i folklornom već i u civilizacijskom, socijalnom i kao što vidimo i ekonomskom smislu. Ne moram napominjati kakav odnos prema radu imaju nacije koje govore germanskim jezicima za razliku od onih koje govore slavenskim jezicima.


Na Balkanu političari uporno obećavaju radna mjesta. To im se, izgleda, više uklapa u kampanju nego da objašnjavaju glasačima da bi trebali raditi. Ni jedna stranka ne nudi poslove, sve nude radna mjesta. Što je najčudnije, radna mjesta obećavaju i lideri desno orijentisanih, konzervativnih stranaka koji bi prema nekakvom pravilu trebali poznavati razliku. Ali, znate kako je, idu izbori, nema se sad vremena za edukaciju naroda, idemo uzeti vlast pa ćemo se kasnije sa tim baviti. I tako u krug, decenije prolaze, a vapaj za radnim mjestima ne jenjava. To je klasičan populizam i najgore dodvoravanje glasačima čak i kada se radi o evidentnoj iluziji.


Iskreno mi je žao ljudi koji žive u zabludi. Žao mi je što ih varaju decenijama, a niko da im kaže istinu. Radnici propalog preduzeća traže da im se isplate plate za četiri godine kada su dolazili na svoja radna mjesta. Radili nisu. Ostali su bez sirovina, mašine su stajale ugašene, a oni su uporno dolazili na svoja radna mjesta, čekirali se na portirnici, provodili tamo osam sati dnevno, četrdeset sati sedmično i smatrali da je to dovoljno da im neko isplati plate. Ko? Odakle? Plate za šta? Za fizičko prisustvo? Grijanje stolica? Ako ih pitate kako mogu očekivati platu samo zato što su dolazili na radna mjesta, a nisu zapravo i radili, reći će vam da se ne razlikuju od političara i velikog dijela zaposlenih u javnoj upravi. I u pravu su. Nisu oni krivi što su stvari naopako postavljene. I ne treba da jedini ispaštaju. Zašto bi samo oni bili žrtve nakardnog sistema? Nemaju ni političari radnu normu. Nikom ne odgovaraju za rezultate, nemaju obavezu ispuniti predizborna obećanja, a ljudi i dalje glasaju za njih, njihove partije i njihove sulude i neostvarive ideje kao što je utopija sa radnim mjestima u kapitalizmu u 21. vijeku.



Kad malo razmislim, ipak mi se čini da naš čovjek dobro poznaje razliku između radnog mjesta i posla. Samo radi ono što je uvijek znao vrhunski da radi. Pravi se lud i traži svoje mjesto pod suncem. U ovom slučaju mjesto pod suncem je što manje raditi, a dobiti što je moguće više. Zna naš čovjek da u Njemačkoj nema radnih mjesta, da se tamo mora raditi. I spreman je da tamo zapne i oznoji se. Ali ne i ovdje. On mašta o poslu u Njemačkoj, a radnom mjestu kod kuće. Zašto je to tako? Pa zato što je čovjek biće koje se nevjerovatno brzo adaptira na okolinu i onda iz te okoline maksimalno crpi resurse. U Njemačkoj adaptacija znači posao, na Balkanu adaptacija znači radno mjesto. U Njemačkoj posao znači rad, na Balkanu znači radno mjesto na kojem je dovoljno fizičko prisustvo. U Japanu, na primjer, adaptacija podrazumjeva stalno usavršavanje i napredovanje. Oni to zovu kaizen. Niti jedan drugi svjetski jezik nema takvu riječ. Zamislite, na japanskom „kaizen“, a na našem „stalno i neprestano usavršavanje i napredovanje kroz rad“. To je moć riječi i jezika. Kaizen filosofija je duboko ukorjenjena u japanskoj ekonomiji.

Radno mjesto je jedan od brojnih recidiva prošlog političkog sistema koji nas je kao naciju okupao, nahranio, podučio koječemu, ali i usadio mnoge pogrešne stavove i vjerovanja. Mada i socijalizam je vrlo dobro poznavao radnu normu i slavio pregaoce i one koji rade više od drugih, poput Alije Sirotanovića u SFRJ i njemu sličnih heroja rada u drugim bivšim socijalističkim državama. Moj djed je, na primjer, bio nosilac ordena rada, vrlo cijenjenog odlikovanja u to vrijeme. Ovo što danas imamo je neki hibrid degenerisanog socijalizma i istočno-evropskog neoliberalnog kapitalizma koji ne može ni izumrijeti ni evoluirati.

E sad, ozbiljan problem koji prijeti da ugrozi ovaj naš nakardni eko-sistem je globalizacija. Svijet se smanjuje, razlike se izjednačavaju, nacije napreduju, države se grade i razvijaju. Već se sad vidi koliko zaostajemo i za zemljama koje su nam nekad bile iza leđa, a naročito za visoko razvijenim državama i regijama. Rat je mogao biti izgovor prije deset ili dvadeset godina, ali danas taj alibi više ne vrijedi.

I kako sad pojam „radno mjesto“ uklopiti u digitalno doba kada se sve više poslova radi sa daljine, kada fizičko prisustvo na mističnom radnom mjestu postaje nebitno. Kako takav posao uglaviti u pojam radnog mjesta kad sve više tehnoloških stručnjaka živi i radi kao digitalni nomadi. Razumijem da većina radno sposobnih ljudi na Balkanu ne može ni da mašta o takvim poslovima, ali treba imati odgovornosti prema djeci i budućim generacijama. Kako će se oni uklopiti u digitalan svijet 21. vijeka ako budu tražili radna mjesta kao njihovi roditelji?

Nekad je patriotizam podrazumijevao spremnost za odlazak u rat, nacionalne sportske uspjehe, grupno pjevanje himne i mahanje zastavama. Moderni patriotizam je dobar posao, plaćanje poreza, ulaganje u obrazovanje, briga za okolinu, recikliranje otpada, dobri odnosi u lokalnoj zajednici, visoke moralne vrijednosti. Kad ćemo to kao nacija shvatiti do nas je. Ne treba čekati političke elite da uvedu te promjene. Njima je dobro i ovako. Zapravo, ovo i jeste njihov teren i njihov sistem koji su sebi izgradili. Naš nije. Mi svoj tek trebamo stvoriti.

Koliko će ovaj matriks u kojem živimo još potrajati zavisi od nas i naše spremnosti da se mijenjamo, a mijenjati trebamo vokabular, način razmišljanja i radne navike. Za početak, predlažem da termin „radno mjesto“  zamijenimo sa „posao“. Nije to neki veliki korak, ali je neophodan.